Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu.
Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio
i digao «uzbunu». Dok bi se mi drugi sjatili pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume
i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto bijelih miševa vidi crnoga psa. I to kroz dalekozor. Nakon što
malo dublje pogleda u čašicu.
Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu
do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje. A možda je psić ustanovio da su mu dali pravu adresu.
Adresu našega azila gdje će sigurno biti zbrinut.
Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male
maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz
šume bio je stvaran.
I, tu pred njima veselo maše repom.
Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je
psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?
I jasno, samo od sebe nametnulo se pitanje što
s psićem. Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce.
Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.
I tako se pas našao u našem dvorištu.
Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito je bio vrlo gladan. Bio je to štenac
star oko 6 mjeseci. To su kasnije stručnjaci procijenili. Točnije naša veterinarka. Po zubima.
Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka
pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I od tajanstvenog
psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.
Ponovno smo po ne znam koji put listali naš
kinološki priručnik i smišljali priču za potencijalnog udomitelja. Da vidimo koje bi pasmine mogao biti.
Jasno je da mora biti čistokrvan. Potencijalni udomitelji tada lakše
progutaju priču kako smo došli do psa i zašto pas nema papire.
I našli smo. Po fotografiji iz našega
kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje
smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski
ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi. E, sada će s pričom biti mnogo lakše. Recimo:
«Prometna nesreća na obližnjoj autocesti, vlasnici Francuzi poginuli, pas ostao sam i nezbrinut». Možda prođe.
No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak
pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor ili izbacio
iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom
donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.
Ipak, prvo smo pokušali naći pravoga vlasnika.
U našem je gradu običaj da se obavijest o izgubljenom ili nađenom psu ostavi u veterinarskoj stanici kod one
mlade veterinarke koja je spasila Bubu. Ali tamo nitko nije tražio takvoga psa. Čak što više, u stanici
nisu znali ima li netko u okolici brijara.
I počela je potraga za vlasnikom ili udomiteljem
putem Interneta. Ali jok, nitko niti se javio da je izgubio takvoga psa niti da ga želi. Jedna je mlada dama pokazala
zanimanje za psa kao poklon svojoj prijateljici. Ali javila se samo jednom.
U međuvremenu smo ga dali cijepiti protiv svega
i svačega, očistili od buha i nametnika i čekali hoće li se netko javiti na brojne oglase koje smo odaslali
na sve strane.
Kako je vrijeme prolazilo ustanovili smo da je psić
prijenosnik opasne bolesti od koje neki ljudi mogu lako oboljeti. Ni moja supruga ni ja na tu bolest nismo imuni. Nije prošlo
ni tjedan dana i već smo oboje bili akutno oboljeli. Bolest se zove «uvlačenje pod kožu». Psić se posve
udomaćio i osvojio nas. Odlučili smo zadržati ga!!! Pa makar pravi vlasnici i ne bili Francuzi.
Dali smo mu ime Arni. Neka bar zvuči francuski
kad je prema svim znacima francuski briard.
Dobio je pravu ogrlicu, ogrlicu protiv nametnika,
markicu i pseći pasoš na ime Arni.
Ostali podaci: procijenjena starost je 6 - 7 mjeseci,
svi zubi novi i na broju, prekrasni bijeli, težina 17,60 kg i visina cca 50 cm.
I tako je naša Buba neplanirano dobila društvo.
Nije baš bila oduševljena. Nije ni čudo. Do sada je bila ljubimica i jedinica, a sada se u kuću uvalio
neki čupavac s ulice. Još gore, iz šume. I ponaša se kao da je doma.
Sada imamo dva psa. I pročitali ste kako smo ih izabrali. Buba
je križanaca križanac, a Arni je izgleda plemenitoga roda. A možda je lažni brijar. I ne bismo se od njih
rastali pa bili pravi ili krivi. Naši su. Jer tako je moralo biti.
I, evo da završim ove moje priče o tome kako smo izabrali
našeg ljubimca zadnjim nastavkom s malo drugačijim naslovom.
