Priča o Larisimi

Tko se boji pasa još

 

Ovo nije priča o našem psu ili našem kućnom ljubimcu. To se dogodilo našim prijateljima negdje uoči Božića. Prije nekoliko godina.

 

Glavni junak ove priče o Larisimi zove se Veliki. Tako ga zovu jer je viši od metar i osamdeset. Veliki je vršnjak naše kćeri. Bavio se i još se bavi športom i svakodnevno trenira. Bio je odličan student i sve je ispite ispolagao prije roka. I diplomirao je prije roka. Ukratko dečko bez mane. Osim jedne. A ta je mana paničan strah od pasa. Ako ste pomislili da ga je ugrizla Larisima ili neki drugi pas prevarili ste se. Veliki se jednostavno boji pasa. Malih ili velikih, starih ili štenaca, crnih ili bijelih, čupavih ili bez dlaka. Boji se pasa čak i bez zuba. Ili točnije rečeno bojao se. Sve do događaja koji ću vam ispričati.

Jednog nas je popodneva nazvala naša prijateljica, majka Velikog. Hitno je trebala odgovore na nekoliko pitanja: «Što učiniti sa štencem od mjesec ili tko zna koliko dana? Što jede? Što pije? Što s njim ako je bolestan? Kako ga njegovati?» I svašta još. Mi smo odgovorili da je najbolje sa štencem otići veterinaru i on će već znati što sve treba učiniti.

Nas je, međutim, zanimalo zašto to ona pita. Jer naši prijatelji žive u gradu, u stanu, u velikoj kućerini. I s psima ne žele imati nikakvoga posla. Rekla je samo da će nas nazvati kad se vrate od veterinara.

I, nazvala je. Koji sat kasnije saznali smo što se dogodilo i zašto su oni trebali prvo nas pa onda veterinara.

Tog je dana Veliki zajedno s još nekoliko prijatelja trčao za trening negdje na savskom nasipu ili Jarunu. Ne sjećam se više točno gdje je to bilo. Negdje iza jednog grma Veliki i njegovi prijatelji naišli su na klupko štenaca koje je tu netko odbacio. Štenci su drhtali od studeni i od straha. I stiskali se jedan k drugome. Tko zna koliko su dugo štenci tu ležali. Dečki su stali i gledali to klupko jada. Netko je od njih, možda baš i Veliki, rekao: «Pa, ne bumo ih valjda tu ostavili da se smrznu ili pokrepaju od gladi?»

I, nisu ih ostavili. Svaki je uzeo po jednoga. Stavili ih ispod svojih trenirki da ih ugriju. A psića je bilo baš toliko koliko i mladića. Dečki su prekinuli trening i krenuli svako svojoj kući da zbrinu svaki svojega psića. I Veliki također. S psićem u njedrima pojavio se u stanu. Na opće zaprepaštenje ukućana. Veliki s psom u njedrima!?  I, nije se bojao!

Nakon razgovora s nama otišli su veterinaru. Od veterinara su saznali da je štenac zapravo ženkica. Također su saznali sve što bi toj ženkici osim cijepljenja trebalo. Sve su to pribavili, jer psu treba pružiti svu njegu dok je kod njih. A to je samo privremeno dok joj ne nađu smještaj. Dobila je i ime. Lara. Također privremeno.

Naš je komentar bio: »To je prst Božji. Taj će pas sigurno ostati u njihovom domu i postati kućni ljubimac.» Naši su prijatelji, međutim, i dalje vjerovali da je Lara kod njih samo privremeno.

Prošlo je nekoliko dana, ne više od desetak. To je inače vrijeme inkubacije one opake bolesti koja se zove «uvlačenje pod kožu». Ponovno smo se čuli s prijateljima i saznali da se Lara sada zove Larisima i da je ne će dati nikome. Bilo je očito da su svi oboljeli. Larisima je postala kućna ljubimica! Svih ukućana, a najviše Velikog.

 

I, Veliki se više ne boji pasa.