Jutarnje buđenje

 

Arni me redovito budi u svitanje. To mu je najnoviji štos. Nažalost ne razlikuje radni dan od subote i nedjelje, kao što je to razlikovao Dark, pa me budi svakim danom. A možda i on razlikuje radni dan od subote i nedjelje, ali gad mali, zna da sam u penziji pa me budi svako jutro. Točno u cik zore. Ne čeka ni minute da svane. Traži da ga pustim na dvorište. A, ja pomislim da tamo mora nešto obaviti. Ali vraga, vani počne lajati a da sam ne zna na koga ni zašto. Dotle Buba, milostiva, spava i dalje. Lajanje ni na koga i ni za što nju ne zanima. 

Arni sad već ima glasinu da bi i mrtve probudio. Zato se zbog mira u susjedstvu moram s njime igrati na dvorištu. Da ne bi lajao. Kad se tako malo, jedno pola sata, natežemo s nekakvom krpetinom po dvorištu, vrati se na svoje mjesto i nastavi spavati. A meni više nije do spavanja. Potpuno me je razbudio. E, blažene Darkove subote i nedjelje.

Sada sjedim za računalom i razmišljam kako bi bilo dobro da se Arni samo malo uozbilji. Ne mora odmah postati stariji. Samo da spava koji sat dulje. K'o Buba, na primjer. A ona je ipak tek prestala biti teen-ager.

A možda Arni i nije pravi pas. Možda je u prijašnjem životu bio nekakva noćna životinja. Pa je sada zamaskirani šišmiš, na primjer. Bi li on mogao biti šišmišić? Nikako. U najboljem slučaju nekakva šišmišetina. Koja budi ljude prije zore.