Zadovoljština za muke sa sramežljivim miševima

Od one moje nesretne izjave o sramežljivim miševima pod odmorima uopće nisam izlazio iz razreda. Kada bih prošao hodnikom uvijek bi se našao netko tko bi kao slučajno dobacio: «Sramežljivi miševi.» I svi u hodniku bi se  grohotom smijali.

Tko zna kako bi dugo potrajale moje muke da za koji dan nije, zajedno s profesorom zoologije, u razred ušla profesorica zoologije iz ženske gimnazije.

Mi smo, naime, bili muška gimnazija. U istoj zgradi, samo u suprotnom turnusu bila je pak ženska gimnazija. Tada nije bilo mješovitih škola i razreda kao danas.

Naš me je profesor predstavio svojoj kolegici. Baš mene i nikoga drugoga. Svi smo napeto očekivali što će se dogoditi i zašto sam baš samo ja imenovan. Neki od zlobnika već su došaptavali nešto o sramežljivim miševima. I hihotali su pritom.

Ali, profesorica se nije dala smesti. Objavila je da djevojke u njezinom razredu i nju osobno jako zanima moj projekt i zamolila je da sudjelujem na jednom njezinom satu. Gdje bih djevojkama ispričao moja zapažanja o ponašanju miševa. Usput je pridodala da se djevojke iz ženske gimnazije zanimaju i za mene osobno, pa da mi dolazak u žensku gimnaziju sigurno ne će biti dosadan.

Poslije sam saznao da su neki od pametnjakovića iz mojega razreda proširili glase o mojim sramežljivim miševima i u žensku gimnaziju. S jasnom namjerom da se i djevojke smiju. Ali dogodilo se suprotno. Djevojkama to uopće nije bilo smiješno. One, su po svemu sudeći, pitanje sramežljivosti i intime shvaćale daleko ozbiljnije od momaka. Pa makar se radilo i o miševima.

Ne bih posebno pisao kako mi je odjednom skočio rejting. I, nakon što sam u ženskoj gimnaziji, za vrijeme nastave zoologije, održao nekoliko «predavanja» o ponašanju miševa, nitko više s podsmjehom nije spominjao sramežljive miševe. Čak što više, dečki su se nudili da mi budu asistenti. Jasno je, zbog djevojaka, a ne zbog miševa.

A moji su sramežljivi miševi ipak odradili ono što je naš profesor od njih očekivao. Samo što to nitko nije vidio. Nakon nekog vremena Bjelkica se počela debljati i uskoro su moji ljubimci dobili pomladak. Više se ne sjećam koliko ih je bilo, ali napredovali su brzo. I već prije kraja školske godine moj je nesuđeni insektarium postao premali za cijelu porodicu.

Redovno sam profesora i cijeli razred obavještavao o njihovom napredovanju. I povremeno gostovao u ženskoj gimnaziji. Na opću zavist mojih kolega iz razreda.

Profesor je bio jako zadovoljan mojim «projektom». I ja također, jer, već mi se smiješila petica za kraj godine.

Počeo sam graditi novi veći «insektarium», kad li se dogodilo nešto nepredviđeno. Što mi nije bilo ni nakraj pameti. Prava katastrofa.

O katastrofi koja me je kao uzgajivača miševa zadesila čitajte u idućoj priči. Ako ste izdržali ove tri.