Katastrofa i sudnji dan

 

Jednog sam se dana vraćao kući iz škole i razmišljao kako da imenujem novo pridošle članove moje mišje porodice. Još nisam bio imenovao mlade miševe. Teško ih je bilo razlikovati. Svi su bili jednako veliki, bijeli i živahni. Jedino po čemu bih ih mogao razlikovati to je bilo ponašanje. Jedan je volio kotrljati lopticu za stolni tenis, drugi se stalno njihao na onom komadu konopca koji je visio u njihovoj nastambi,  treći je neprekidno trčao u onome kotaču. Prvome bih mogao dati ime Loptica. Ali to je žensko ime, a ja nisam znao razlikovati miša od mišice. Drugoga bih mogao nazvati Vježbač. Ali što ako je to mišica a ne miš? I s takvim sam mislima došao kući. Bez ikakvog pametnog rješenja.

Kad sam došao kući prvo sam se popeo u sobicu na tavanu gdje su bili smješteni moji miševi. Otvorio sam vrata i imao što vidjeti. Mišja je nastamba bila prazna. Pregledao sam sve kutke u sobici, ali miševa nigdje. Stakleni poklopac na nastambi bio je odmaknut, pa su miševi mogli nesmetano izići. Ali, čak i da su svi zajedno uprli iz sve snage ne bi mogli pomaknuti gornju staklenu ploču. Očito im je netko pomogao. Samo tko.

«Gdje su moji miševi?» - bilo je prvo što sam pitao kad sam se spustio u prizemlje. Ni od koga odgovora. Svi su nekako ozbiljno šutjeli. Tada mi je mama opisala što se dogodilo, s napomenom da se smirim i ništa ne poduzimam. Jasno, kad je krivac bio moj mlađi brat.

Dok mene nije bilo kod kuće on se htio malo poigrati s miševima i neovlašteno upao u moju sobicu. Pomaknuo je stakleni poklopac, ali nije očekivao da će miševi jedan za drugim iskočiti napolje i rastrčati se po sobici. On se tako uplašio da je pobjegao s tavana i pri tom je zaboravio zatvoriti vrata sobice. Da je to učinio miševi bi bili u sobici. Ovako su se razmiljeli kojekuda.

Pretražio sam cijelu kuću. Od tavana do podruma i obratno. Ali miševima ni traga. Kamo li su mogli nestati? Ako su se dočepali tavana mogli su bez teškoća napustiti kuću. I otići bilo kamo. Bilo mi je jasno da se sami ne će vratiti. Samo, hoće li se snaći u slobodi? Ipak su to laboratorijski miševi. Što će biti s njima? Misao da će nastradati, jedan po jedan, proganjala me je nekoliko dana. Najgore mi je bilo da nisam znao što poduzeti da miševe nađem. I pomognem im.

Nakon tri ili četiri dana, možda i tjedan dana, saznao sam gdje su moji miševi.

«Znaš gdje su tvoji miševi?» pitala me mama kad sam jednog dana došao iz škole kući. I na moj upitni pogled odmah odgovorila: «Kod Tantike u špajzi.»

Tantika je bila naša prva susjeda i ja sam odmah htio otići po moje miševe, ali mama me je zadržala. I ozbiljno upozorila: «Nitko u ulici ne smije znati da si uzgajao miševe. Jasno?»

Tada sam saznao zašto je to morala ostati tajna za naše susjede u ulici.

Tantika je, osim što je bila naša prva susjeda, bila stara gospođa i bila je jako bogobojazna. Redovno je išla u crkvu i prekoravala sve ostale koji to nisu činili. Iako je bila dobra i pobožna, jako se bojala sudnjega dana. Bila je uvjerena da će doći još za njezinoga života. Čvrsto je vjerovala da će baš ona dobiti nekakav znak odozgo da je sudnji dan blizu. A, pojava bijelih miševa u njezinoj špajzi za nju je bila baš taj znak.

I, naravno da je o tome morala obavijestiti svoje prve susjede i potom cijelu ulicu.

Bio sam malo uplašen što će se dogoditi sazna li se da to nije nikakav znak dolaska sudnjega dana, nego da su to miševi iz moje sobice.

Ipak, bilo mi je drago da su se moji miševi snašli. U špajzi gospođe Tantike sigurno ne će biti gladni.

Ali, miševi se nisu zadovoljili samo jednom špajzom. Naše susjede Tantike. Nakon nekoliko dana pojavili su se u špajzi nekoliko kuća dalje. Sad je stvar postala ozbiljnom. Naime, prvu najavu sudnjega dana naši susjedi u ulici i nisu baš ozbiljno shvatili. Stara dobra gospođa poput Tantike mogla je izmisliti svašta. Ali pojava bijelih miševa u još jednoj špajzi, pa potom u još jednoj, opet nekoliko kuća dalje, bila je potvrda da u najavi stare gospođe nečega ima.

I naš se gospodin velečasni počeo čuditi kako su mu propovjedi odjednom postale posjećenije nego ikada prije. Stare gospođe iz naše ulice, i ne samo one, odjednom su svakodnevno počele dolaziti na misu, jutarnju i večernju. I kapelica na početku naše ulice postala je pretijesna za sve zainteresirane koji su došli tražiti oprost svojih grijeha. I mi smo morali ići u kapelicu na misu. Da slučajno netko ne bi posumnjao odakle je u stvari došla najava sudnjega dana.

Mene je, međutim, mučio sudnji dan druge vrste. Bilo je još samo nekoliko dana do kraja školske godine. Ocjene su se zaključivale, a ja sam se morao pojaviti pred strašnim sudom našega profesora zoologije. Bez mojih sramežljivih miševa.

Pokušavao sam smisliti nešto da se spasim strašnoga suda. Prisjećao sam se mojih izvještaja o ponašanju miševa i profesorovih dopunskih pitanja. Pokušavao sam se sjetiti što je ono njega najviše zanimalo u ponašanju mojih miševa. Prisjetio sam se i mojih muka sa sramežljivim miševima. I sinula mi je spasonosna ideja.

Lijepo sam ukrasio moj dnevnik promatranja ponašanja miševa, dopunio ga komentarima i odnio na uvid profesoru. Profesor se dobro sjećao mojih sramežljivih miševa i mojih gostovanja u ženskoj gimnaziji. Vjerojatno bih na taj račun dobio trojku ili četvorku i bez seciranih miševa u formalinu, ali novi naslov, koji je profesor pročitao u mojem dnevniku, upravo ga je oduševio. I dobio sam peticu s pohvalom za kraj godine.

Ja sam, naime, u dnevniku otvorio novi projekt pod naslovom: «Parenje bijelih i sivih miševa.»