Priča o Bubi

ili kako biste Vi postupili?

Priča počinje prije više godina kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva ili neznanja što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva iskoristio priliku. Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail» svejedno. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još.

Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu. Dečke iz tog legla još su nekako udomili ali s dvije ženkice to nije išlo. Na kraju jednu je uzeo moj brat a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtail-u. Kao i naši psi slobodno šeće po kući i dvorištu.

Onaj čiča koji je uzeo drugu ženkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.

No, tu su prste imali ne samo škotski ovčar nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina «bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini. Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao da ne živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima. Psići su bili slabi i neuhranjeni a i mama im nije bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu. To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas spasio zadnjega psića, malu ženkicu. Kako je nama u to vrijeme uginuo Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili.

U našu je kuću došla Buba. Jadna, bila je bolesna, uplašena, mršava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu. I srećom ovdje u našoj veterinarskoj stanici radi jedna mlada veterinarka koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno Bubi spasila život. Drugi veterinari iz te stanice,  sigurno si ne bi dali toliko truda.

Počela je s injekcijama antibiotika, pa vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala. Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena samo na žgance. Jela je jako malo iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna, inteligentna, ali ožiljci su ostali. Psihički i fizički. Malo je vitka. Mi u šali kažemo da je anoreksična. Manekenke i druge današnje djevojke zavidjele bi joj na liniji.

Nije dovoljno socijalizirana, mislim na socijalizaciju s drugim psima, jer kada je to bilo najvažnije nije se mogla igrati s vršnjacima jer smo je morali ojačati da bi to mogla, a u njezinu leglu psići su više kunjali nego se igrali.

Buba uči vrlo brzo, dovoljno joj je nešto jednom pokazati i ona će to upamtiti. Tako ona točno zna gdje su spremljene njezine igračke s kojima se trenutno ne igra, točno zna gdje je spremljena hrana za nju i u kojoj se kutiji nalazi koja vrsta poslastica. Zna što se u kući smije a što ne. Možemo je ostaviti samu i po povratku sve će biti na svojem mjestu. Pri odlasku joj kažemo "Buba čuvaj kuću. " Ona malo negoduje jer zna da će ostati sama, ali odmah ode do svojeg vidikovca, prozora u dnevnom boravku, odakle nadzire sve što se događa na ulici.

Kada nešto želi onda dođe do supruge ili mene i blago nas gurne njuškom. Kad je pitamo: "Što je Buba? Pokaži što hoćeš.", odmah pokaže što želi tako da nas odvede do mjesta gdje se nalazi stvar ili poslastica koju želi i sjedne s pogledom uprtim u to. Ako slučajno promijenimo mjesto, dovoljno je da ona to jednom vidi i točno će znati gdje se što nalazi. Ako, pak želi izići onda nas odvede do vrata, sjedne pred njima i čeka. To možda znaju i drugi psi, naročito ako ih se to uči, ali mi to Bubu nismo učili. Ona je to naučila sama. Naročito je zgodna kad se na ulici pojavi netko nepoznat ili se oko kuće motaju njoj nepoćudni psi. Tada obavezno dođe po mene i kao da mi govori: «Dođi sa mnom. Idemo zajedno lajati». Zadovoljna je da joj netko čuva leđa,  a ona lajanjem pravi red.

Bubu imamo i danas. Sada ima oko četiri godine. Prava je ljubimica. U ovim će pričama o njoj još biti riječi.

Evo ponovno odgovora na pitanje s početka ove knjižice. Kad bismo sada birali psa sigurno bismo izabrali križanca. Jednoga od onih napuštenih jadnika iz Dumovca ili kojeg drugog azila za nezbrinute pse. Ili jednostavno s ulice. I izabrali bismo ženku. Po uzoru na Bubu.