Priča o Koki
ili tko je ovdje lud
Ako ste pomislili da je Koka nadimak nekoj djevojci, ljubitelju životinja, koju sam poznavao u mladim danima,
prevarili ste se. Koka nije ime ni psu, kućnom ljubimcu. A nije ni mački. Ili papigici.
Koka je ime jedne obične kokoši. Ali, ne baš obične. Ta je kokoš bila neobična. Jako
neobična. I bila je kućni ljubimac, točnije kućna ljubimica moje tete. Koja ju je jednostavno zvala Koka.
Moja je teta živjela na periferiji Zagreba. Tamo, gdje se tada živjelo k'o na selu. Mala trošna kućica,
malo okućnice, koja gredica salate i mrkvice, nekoliko grmova malina, pokoji grm ruže, stablo šljive, jedan
mladi orah, a uz dvorišna vrata bujna glicinija stvarala je pravi slavoluk.
Teta Fanika, kako se zvala, živjela je u toj trošnoj kućici sama. Ali ne posve sama. Kao što
sam već rekao, društvo joj je pravila Koka. Koka je bila pravi kućni ljubimac, slobodno je šetala dvorištem,
a kućna vrata bila su joj uvijek otvorena. A, u ono su vrijeme kućni ljubimci bili prava rijetkost.
Kad bi teta Fanika sebi spremala ručak, Koka bi sjedila na naslonu jednog starog rasklimanog stolca. I dok bi
se ono nešto malo za pojesti krčkalo u loncu, teta Fanika i Koka bi razgovarale. I sasvim su se dobro sporazumijevale.
Iako bi za nas neupućene Koka govorila uvijek jedno te isto: «Ko… Ko… Ko…», teta Fanika točno
je znala što joj Koka želi reći ili što joj je na pitanje odgovorila.
Svi koji su za to znali držali su tetu Faniku malo trknutom. I ja, moram to priznati. Sve do jednog dana kada
sam bio svjedokom neobičnog prizora koji ću vam sada opisati.
Moja je zadaća tada bila da teti Faniki povremeno donesem ono što joj je potrebno za preživljavanje.
Malo brašna, malo soli, malo masti, i drugih sitnica. Da sada ne nabrajam što je sve tada u kućanstvu tete
Fanike bilo potrebno. Tako sam ja, taj dan, donio sve te stvari u dva cekera. Plastičnih vrećica tada na svu sreću
još nije bilo.
Stajao sam u kuhinji s ta dva cekera, dok se teta Fanika nešto muvala u sobi. Ogledavao sam se kuda da sve to
stavim. Na stolu je bila daska za tijesto i svašta još što je teta Fanika rabila za pripremanje ručka.
Na pod to nisam htio staviti, a na jedinom stolcu u kuhinji sjedila je Koka.
Tada sam jednostavno Koku skinuo, točnije odgurnuo, s toga stolca i na stolac stavio ona dva cekera.
I tada je počelo.
Koka se strašno uzrujala. Kako se netko usudio zaposjesti njezin stolac. I odjurila je u sobu. Začas se
pojavila teta Fanika, a iza nje još uvijek jako uzrujana Koka. «Kaj si joj naredil?» - bilo je prvo što me je teta
Fanika pitala. Ja sam se pravio lud, a teta je Fanika tada jako ljubazno pitala Koku: «Kaj ti je naredil. Fakin jedan?»
Koka je samo uzrujano nešto kokodakala, kao: «Ko… koooo…koo ….koook… koo…. kooook».
Ali, moja je teta odmah sve shvatila. «Gurnul si ju sa stolca, ha? Znaš da je to njezin stolac.»
Sada sam već pomislio da sa mnom nešto nije u redu. I nije trebalo da se pravim ludim.
Ali stvar time nije bila svršena. Koka je i dalje bila uzrujana, i polagala je pravo na svoj stolac.
Tada je teta Fanika, da je umiri, rekla: «Doobrooo. Doobrooo. Hodi, pa se malo gledaj u špigl.»
I Koka je prestala kokodakati, zadovoljno je otišla u sobu ravno pred psihu. To vam je onaj dio namještaja
s velikim špiglom. Skočila je na psihu i stala pred špigl. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Koka se
namještala pred onim špiglom, i uživala je u svojoj slici. Okretala se malo lijevo, pa malo desno. I zadovoljno
kokodakala: «Ko.. koo…kooo….kooooo.»
Kad sam odlazio od tete Fanike, više nisam bio siguran jesam li samo malo trknut ili potpuno lud. I odlučio
sam, da o tom događaju nikome ne kažem ni riječi. Sve do danas.
Ionako mi nitko ne bi vjerovao.
