Priča o Ruši

Čudni su putovi sudbine

 

Dogodilo se to pretprošlog ljeta. Tek što je Buba malo ojačala i postala veseo i razigran pas. U naše su se susjedstvo doselili novi susjedi. I jednog su nam popodneva javili telefonom da se pred njihovim vratima pojavio nekakav pas. I pitali nije li to možda nekakav opasan pas koji bi možda nekoga mogao ugristi. Ili rastrgati čak. Moja je supruga odmah postala nemirna i htjela otići vidjeti kakav je to pas potražio azil kod naših novih susjeda. Ali kako su susjedi najavili da bi to moglo biti opasno, pred vrata susjeda otišao sam ja. Susjedi za svaki slučaj nisu otvarali vrata od straha da pas nekoga ne bi ugrizao. Tko zna, možda je bolestan, možda je bijesan.

Ali pas pred vratima naših susjeda uopće nije bio opasan. Nepoznati je pas bio nešto malo veći od maltezerice naših susjeda i jednako bogatoga krzna. Doduše, pas nije imao bijelo krzno, ali da je i imao ono takvo sigurno ne bi bilo. Mali beskućnik u maniri maltezera bio je jadan, prljav, zapušten i neurednog krzna. Psić mora da je svašta prošao i dugo dugo nije imao nikakve njege. Pitanje je kad je zadnji puta pojeo pristojan obrok. Tko zna koliko ga je ljudi šutnulo sa svojega praga da im ne bi smetao.

Za divno čudo pas nije bio plašljiv, nije zarežao, nije bio nepovjerljiv i nije pokušao pobjeći. Vidjelo se da očekuje pomoć i bez da je išta kazao moglo mu se u očima pročitati «Uzmi me. Povedi me kući. Svi su me do sada odbacili.»

Uzeo sam psa i odnio ga kući. Prvo smo ga nahranili i napojili i potom ga pregledali. Tada smo ustanovili da je pas bio u jadnijem stanju nego li se to na prvi pogled moglo vidjeti. Krzno ne samo da mu je bilo prljavo i neuredno. U krzno su mu urasle grančice s trnjem i jednostavno ih se nije moglo iščešljati. Sam Bog zna gdje se jadnik skitao i tko ga je šutnuo na ulicu. I koliko je dugo bio beskućnik. Nismo ga mogli ni okupati jer to s onim grančicama trnja koje mu je uraslo u krzno nije bilo moguće.

Ustanovili smo da je ženkica i odmah je dobila ime – Ruša. To je bila izvedenica iz imena naših novih susjeda ispred čijih vrata smo je pokupili.

Zaključili smo da je najpametnije potražiti pomoć veterinara. Sva je sreća da je to poslije podne bila dežurna ona mlada veterinarka koja voli životinje. Kad ni ona nije uspjela Rušu osloboditi onih grančica s trnjem odlučila je ošišati je mašinicom za šišanje. To je bilo jedino rješenje. Sada je jadna Ruša bila goluždrava poput očerupane kokoši. Samo joj je krzno na glavi ostalo nedirnuto. Tamo trnja nije bilo. Izgledala je kao mali lav s ogromnom glavom. Naša je veterinarka ustanovila da je Ruša zdrava, samo malo neuhranjena. Ipak, za svaki slučaj, cijepljena je. Dobila je i tablete protiv nametnika.

 

Kod kuće smo je okupali i pri tom uopće nije protestirala. Čak što više, sve što smo joj radili mi ili naša veterinarka podnosila je bez protivljenja. Kao da je osjećala da je to za njezino dobro. A, možda je i znala. Dobila je svoju prostirku i mjesto za spavanje. I Ruša se vrlo brzo počela ponašati kao da je kod kuće.

S obzirom da su dvije ženke u kući mogle biti samo privremeno, počeli smo tražiti nekoga tko bi Rušu trajno udomio. Na našu veliku radost udomitelja nismo morali  dugo čekati.

Za nju se odmah zainteresirala naša doktorica. Ona uskoro odlazi u mirovinu, a kako živi sama Ruša će joj biti prekrasno društvo. I onako goluždrava i s prividno prevelikom glavom, Ruša joj se odmah svidjela. Samo je zamolila da Rušu zadržimo još nekoliko dana, koliko je njoj ostalo do godišnjeg odmora. Tada će imati cijele dane vremena da se sprijatelji s Rušom. I tako smo učinili. Ruša će ostati privremeno kod nas još nekoliko dana i onda otići u svoj novi dom gdje će joj sigurno naša doktorica posvetiti punu pažnju. I pružiti joj mnogo ljubavi, što joj je sigurno nedostajalo dok je jadna lutala od vrata do vrata.

 

Ali, sudbina se na neobičan način poigrala s Rušom, a cijela priča upravo je nevjerojatna.

 

O tome u idućoj priči.