Provalnik pred vratima

Već sam pisao kako me Arni redovno budi prije svitanja. Još po mraku. Katkada ranije a katkada kasnije. Kako mu se ćefne. Katkada mu i Buba pravi društvo, ali Arni je taj koji me čupa iz kreveta.

Sve do noćas.

Evo što se dogodilo.

Taman sam lijepo zaspao, kadli osjetim kako mi netko povlači pokrivač. I hladnom me njuškom pokušava probuditi. «Ni vrag da je već jutro.» - bilo je prvo što sam pomislio. Ali nije bilo jutro. I nije me, kao obično, budio Arni, nego Buba.

Pokušao sam smiriti Bubu, da mogu dalje spavati. Ali Buba se nije dala. «Dođi, pred vratima je provalnik.» - tiho mi je šapnula. Kad sam pogladio Bubu, da je smirim, osjetio sam kako joj se dlaka na hrptu nakostriješila. Sad sam bio siguran da nešto nije u redu. Skočio sam iz kreveta, i krenuo za Bubom u prizemlje.

Tamo je Arni već čekao pred vratima u stavu za napad. I samo vrlo tiho, jedva čujno, režao. A, s vanjske strane vrata netko je petljao oko brave. Buba je odmah zauzela isti stav kao i Arni. I oboje su bili spremni za napad. Ali, nisu lajali. Što oni obično čine, ako je nešto sumnjivo na ulici ili u šumi iza kuće. Sigurno su ocijenili da je provalnika bolje iznenaditi i uhvatiti na djelu, nego otjerati ga lajanjem. I ja sam ocijenio da je iznenađenje najefikasnije. Nikakvog oružja u kući ionako nemamo. Osim iznenađenja.

Polako sam se prišuljao prekidaču za svjetlo, i čekao, dok je provalnik još uvijek nešto petljao oko brave.

Najzad, brava je škljocnula, i vrata su se polako počela otvarati. U hodnik se tiho uvlačila neobična zamaskirana spodoba. Ja sam upalio svjetlo i već sam Arniju i Bubi htio reći «Sad!», kadli je provalnik skinuo masku. I svima nam je odlanulo.

Bila je to moja supruga, koja se maskirana vratila s fašnika. Kako nije skinula masku, Arni i Buba nisu je prepoznali.

I zajedno sa mnom priredili joj zasjedu.