Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija

 

Prvi događaj.

Još u vrijeme dok smo Arniju tražili sigurno utočište, vodili smo ga na cijepljenje protiv štenečaka i na povratku svratili u robnu kuću po neke sitnice. Tamo smo naletjeli na prijateljicu moje supruge i njenog muža. Njima se Arni jako svidio, žele psa u kuću i imaju izvrsne uvjete (ograđeno dvorište i vrt), a što je najvažnije vole životinje. I njima bismo ga mogli povjeriti na čuvanje bez opasnosti da će mu biti loše.  Ali, oni bi htjeli malo manjeg psa. Odluku će donijeti pošto pogledaju ima li u šinteraju veterinarske stanice kakav manji pas. Ja sam Boga molio da takvog malog psa stvarno i nađu. Arni nam se posve "uvukao pod kožu" i kolikogod problema imali s njim ne bismo se htjeli rastati od njega. I tako su oni otišli u veterinarsku stanicu, javili se Gogi. To je ona mlada veterinarka koja voli životinje. Goga nije imala ni jednog malog psa kakvog bi oni htjeli.

Ali, prije nego su se oni snašli već su im u gepeku auta bila dva mala mačića sa cjelokupnom opremom za njihovu njegu: kemijski zahod za mačke, hrana za nekoliko tjedana, četke za češljanje i svašta još. I tako nam javiše telefonom da su umjesto jednog malog psa udomili dvije male slatke mačkice.

A nama je laknulo. Arni ostaje kod nas.

 

Drugi događaj.

Taj dan poslije podne ponovno su Buba i Arni pravili reda, tj. tjerali hofirante jedne  male maltezerice iz susjedstva. Kojoj je baš došlo vrijeme. Arni se tako zanio u ulozi rastjerivača da je postao neoprezan i pao sa stepenica s visine od oko dva metra. Jako se udario i uplašio. A mi smo se uplašili još više. Detaljnim pregledom utvrdili smo da je čitav i da ništa nije slomio. Samo se izgleda jako natukao.

 Prije mraka već je Bubi pomagao lajati na mačke koje povremeno prolaze našom ulicom. Buba je inače "alergična" na mačke. A Arni laje s njom a da ne zna zašto. Glavno da se laje.