Priča o Gricku

Tko hoće maloga mačića?

Dok smo još stanovali na brijegu pokraj velikoga grada posvojio nas je jedan mali mačić. Tek što sam iskopao bazen za Kornija i pošto se Garo oporavio.

Korni je nešto brljao u bazenu, Garo je otvarao orahe, a mi smo pili kavicu pod orahom ispred kuće. Prava atmosfera za opuštanje. Ali kratko je trajalo.

K'o vjetar dotrčala je naša kćer sva uzbuđena s nečim u naručju. «Mama, tata, gledajte što imam!» I, imali smo što vidjeti. U naručju je držala maloga mačića. Koji tek što nije progledao. Naša je prva reakcija bila posve logična. Mačića treba vratiti mami maci. Ali to nije bilo moguće. Nakon prvog uzbuđenja saznali smo kako je naša kćer došla do maloga mačića.

Ona se s drugom djecom igrala ispred kuće naših susjeda. Pred skupinom djece zaustavio se auto. Iz auta je izišla neka gospođa i pitala: «Djeco 'ko hoće maloga mačića?» Naša kćer je bila najbrža: «Ja hoću!» I dobila je mačića, na razočaranje ostale djece i ozbiljnu zabrinutost svojih roditelja, tj. nas. Nakon tako uspješnog uvaljivanja mačića gospođa je sjela u auto i odjurila.

Formula za rješavanje nepoželjnih mačića gospođe u autu vrlo je efikasna. Mi ipak tako ne bismo postupili. A vi?

E, sad je trebalo zbrinuti i mačića. Napravili smo mu ležaj u povećoj kartonskoj kutiji, ali problem je bio kako ga nahraniti. Sam to još nije znao. U kući smo našli nekakvu kapaljku za nos, napunili je mlijekom i pokušali hraniti mačića. Isprva nije išlo, ali s vremenom je malac shvatio da je to klopa. I počeo lizati kapaljku. Neko smo ga vrijeme tako hranili svi troje na smjenu. Sve dok nije naučio hraniti se iz zdjelice. Uskoro je tako ojačao da mu nije bilo teško ispentrati se iz kutije. Trčkarao je po kući i grizao sve do čega je stigao. Valjda da proba što je jestivo a što nije. Naša ga je kćer nazvala Gricko.

Vremenom se Gricko razvio u prekrasnog krupnog mačka. Crnoga s bijelim pjegama. I prekrasnim bujnim krznom. Nije ni čudo kad ga je gazdarica obilno hranila piletinom. Uskoro nije htio jesti ništa drugo osim bijeloga mesa. I to uvijek u isto vrijeme. Ako bi gazdarica samo malo zakasnila s obrokom tako bi se derao da ga se i u susjedstvu čulo.

To je u stvari bio naš prvi kućni ljubimac. Razmažen da razmaženiji nije mogao biti. Po danu bi uglavnom spavao ili u svojoj kutiji ili gazdarici u krilu. I jeo je, naravno. Navečer bi se dobro isprotezao i napustio kuću.

Jako je volio noćni život. Pridružio se mačorima iz susjedstva i na obližnjem bi krovu i bez razglasa priredili vrlo bučan koncert. Jesu li to voljele mačke iz susjedstva nismo saznali. Ali susjedi sigurno nisu. Jedan bi ih susjed obično gađao starim cipelama. Malo bi prestali, ali kad bi vidjeli da je cipela samo proletjela i da ne grize nastavili bi još bučnije. I susjed je tada bučio, ali nije pristojno ponavljati što je vikao.

Gricko bi se obično vraćao prije zore. Ako ne bi mogao u kuću derao bi se dok ga ne bismo pustili unutra. Da ne bi dernjavom probudio susjedstvo ostavljali smo mu pritvoren prozor kroz koji bi vješto uskočio u sobu i uvaljao se na svoj jastuk u kutiji.

Ponekad bi i danju bio aktivan. Korni ga uopće nije zanimao. Znao je da Garo ima oštar i opasan kljun, pa ga je zaobilazio. Ali je zato pokušavao loviti vrapce. Jednom smo ga uhvatili na djelu. Upravo je bio zgrabio jednoga neopreznog vrapca. Vrapcu je samo rep virio iz Grickovih usta. Mi pak nismo htjeli da vrabac strada pa smo uhvatili Gricka i uspjeli mu otvoriti usta. Vrabac je izletio neozlijeđen, živ i zdrav. I samo mu je nekoliko pera ostalo u Grickovim ustima. Gricko je nešto nepristojno promrmljao, ali bolje je da to ne prevedem.

I došlo je vrijeme da odselimo s brijega pokraj velikoga grada. Ali što s Grickom? Kažu da se psi vežu za ljude a mačke za kuću. Čuli smo priče kako bi se mačke vraćale svojoj kući s velike udaljenosti. Čak nekoliko desetaka kilometara. A mali gradić kamo smo preselili samo dvadesetak kilometara daleko od velikoga grada. Što ako se Gricko zaželi svoje kuće, svojega mačorskog društva, nekakve mačke iz susjedstva i jednostavno vrati na svoj brije u velikome gradu? Savjetovali su nam da Gricka ostavimo na brizi jednoj susjedi kojoj je Gricko bio simpatičniji od ostalih mačora. I susjeda se s time složila, ali moja supruga i kćer nisu htjele ostaviti Gricka. I tako smo odlučili. Gricko seli zajedno s nama. Pa kud puklo da puklo.

Nagradno pitanje prije slijedeće priče: «Je li se Gricko snašao u malome gradu  ili se vratio kući na brijeg pokraj velikoga grada?»