Darkove šetnje

ili kako «smiren i staložen pas» katkada to prestane biti

 

         Darka bismo šetali naizmjence supruga i ja. Jednom kad ga je supruga šetala iz nekog je dvorišta istrčao neki mali lajavac i počeo izazivati Darka. Mali bezobrazni izazivač bi se zaletio na Darka, zarežao i zalajao, pa brzo pobjegao. To je ponovio jedanput, dvaput, triput, ...  Dark se na malog žgoljavca uopće nije osvrtao. Ali, kad je lajavac tu igru ponovio peti put Dark je prestao biti «smiren i staložen pas».

Okrenuo se u trenu i svom silinom poletio za izazivačem. Supruga se nije ni snašla, a kako je oko zapešća imala «lajnu», Dark ju je takvom snagom povukao za sobom da je poletjela nizbrdo. Pri tom je udarila glavom o asfalt, razbila nos i dobila potres mozga. Mali je izazivač panično cvileći pobjegao u svoje dvorište, iako mu nitko ništa nije učinio. Supruga je ostala ležati sva u krvi, a Dark je mirno sjeo pokraj nje. Znao je da se njegovoj gazdarici nešto loše dogodilo, pa je ostao čuvati je. Susjedi koji su sve to vidjeli pozvali su hitnu pomoć.

I sada je počela nova predstava. Nitko se nije usudio prići dok je Dark čuvao svoju gospodaricu. Sve dok se netko nije dosjetio i pozvao našu kćer da odvede Darka kući i omogući hitnoj pomoći da obavi svoj posao. Supruga je završila u bolnici na teškoj operaciji nosa jer je pri padu slomila nosnu kost. Posljedice ima i danas.

 

Od tada sam samo ja šetao Darka.

I slična se predstava ponovila, ali malo drukčija i s puno blažim posljedicama. Jednog dana kada sam šetao Darka susreli smo susjeda sa svojim psom, Darkovim vršnjakom newfoundlenderom.

Oba psa poprilično krupna, svaki vodi svojega gazdu na «lajni».

I, počelo je mimoilaženje. Susjed sa svojim «njufićem» po jednoj strani ulice, ja s Darkom po drugoj strani ulice. Oba psa «mirni i staloženi», kako piše u priručniku, koračaju dostojanstveno svaki svojom stranom ulice i ne  gledaju se. Ili možda ipak malkice ispod oka. Gazde pak napeti k'o puške.

I već smo lijepo prošli. Razmak se povećao na desetak metara, kad «njufić» više nije mogao izdržati. Samo je malkice zarežao. To je Darku bilo dovoljno da prestane biti «smiren i staložen pas». Vjerojatno je pomislio: «Ne buš ti meni na gazdu režal.» A možda je to režanje shvatio kao prijetnju pred napad. Ili kao izazov. Vrag bi ga znao. Okrenuo se u trenu i poletio prema «njufiću». I, začas smo se sva četvorica valjali u blatu. Svaki je vlasnik grlio i umirivao svoga psa. Uspješno, jer svaki je pas pokazao da se ne boji onoga drugoga i da je spreman braniti svojega gazdu. I to im je bilo dovoljno. Mirno smo se razišli.