Fidina mudrolija

Zagonetki više nema. Sve se zna.

 

Jednog smo popodneva bili u posjetu Fidi. Točnije njegovim vlasnicima. Pozvali su nas, da vidimo kako su preuredili kuću. Bilo je to prošlog ljeta, ako se ne varam. Tada smo imali samo Bubu. Arni je došao tek ljetos. Išli smo bez Bube. Buba se baš ne voli voziti u autu, pa smo je ostavili da čuva kuću.

Fido ima lijepu kuću. Još ljepše dvorište. Ograđeno, zna se. U dvorištu kućica za Fidu. Da se ima gdje skloniti ako ne želi biti u kući. A on je malo u kući, malo u dvorištu i malo spava u kućici. Uz kućicu je i lanac kojim vežu Fidu. To je vrlo rijetko, ali katkad se mora. Kad na primjer u dvorište dođu Fidi nepoželjni gosti. On odmah prepozna zločeste ljude i one koji ne vole životinje. Pa, makar to i ne pokazuju.

Kad smo ušli u dvorište Fido nas je radosno dočekao. Veselo je lajao i skakutao oko nas. Očito nas je prepoznao. Naročito se vrtio oko moje supruge. Sjetio se kako ga je hranila frolikama kada je posjećivao Puficu. I sada je očekivao nekakvu poslasticu. A, kako moja supruga razumije pse, Fido je poslasticu i dobio. Koju je ona za njega ponijela od kuće. Pristojno je zahvalio i povukao se do svoje kućice da sredi poslasticu.

Mi smo dotle razgledali kuću. Poslije smo sjedili u dvorištu i pijuckali kavicu. I pričali o svemu i svačemu. A najviše o našim ljubimcima. Fido je u međuvremenu sredio onu poslastici i pridružio nam se. Saznali smo mnogo o Fidi. Koliko ima godina. Što voli a što ne. I svašta još.

I tada se domaćica nečega sjetila i pozvala nas bliže Fidinoj kućici. «Dođite da vam nešto pokažem» - pozvala nas je. Prišli smo bliže. I Fido s nama. Tada je Fidina gazdarica pozvala Fidu i podigla lanac s poda.

I dogodilo se nešto neočekivano.

Fido ne voli biti vezan lancem. To doživljava kao najgoru kaznu. Ali nije pobjegao. Već znamo da je on dobro odgojen i poslušan pas. I sluša svoju gazdaricu.

Fido je prišao gazdarici, sjeo i podignuo prednju desnu šapu. I tako molećivo pogledao svoju gazdaricu da bi i kamen proplakao. Držao je tu šapu podignutu i pokazivao je gazdarici dok ona nije ispustila lanac. Fido se tada podigao i počeo veselo skakutati oko gazdarice i oko nas.

Objašnjenje je brzo uslijedilo. Ispričala ga je Fidina gazdarica.

Kad je Fido je bio štenac, ne baš onaj sasvim mali, ali ipak štenac, ozlijedio je prednju desnu šapu. Nije bilo ništa opasno, ali u veterinarskoj su mu stanici zamotali tu šapicu da se rana ne bi inficirala.

Jasno je da su ga vlasnici tada nosili na rukama. Da jadnik ne bi morao hodati. I da ga pritom ne bi boljela šapica. A kako je Fido kućni ljubimac tada su ga svi ukućani njegovali i jako mazili. Hranili su ga svakojakim poslasticama, nosali po kući, držali u krilu. Čak je i na krevetu smio spavati. Bilo je dovoljno da Fido podigne šapicu s onim zavojem i već bi ga netko pomazio, uzeo u krilo ili podigao na krevet. Već prema tome što bi on htio. A to je znao točno pokazati. Podignutom šapicom sa zavojem na njoj.

Kad je rana zacijelila zavoj su mu skinuli i Fido je mogao veselo skakutati. Ali je dobro zapamtio kako su ga mazili i pazili kad bi podignuo šapicu sa zavojem.  I da mu je sve bilo oprošteno samo kad bi podigao šapicu. Još se danas toga sjeća. I to iskorištava. Pa kad ga recimo pokušaju vezati lancem, on podigne šapicu i kao da kaže: «Kako me možete kažnjavati? Pa vidite da me boli noga.»

Ili kad bi ga pripremali za kupanje. Ili kad god bi htio spriječiti nešto što se njemu ne sviđa. Podigao bi prednju šapicu i molećivo pogledao tako da mu se u očima moglo pročitati: «Zar mene nemoćnoga?» I uvijek bi upalilo. Ili gotovo uvijek.