Priča o Amonu

ili kako je Amon postao Amos

Amon je pas iz našega susjedstva. Ali nije uvijek tu stanovao. To je prekrasan, vrlo pametan i umiljat sibirski haski. Pravi je i s pravim osobnim dokumentima – rodovnicom, kako se to zove. A u naše se susjedstvo doselio  tek poslije događaja koji ću vam sada ispričati.

Amon je stanovao daleko od nas, čak u južnom naselju. A to je odavde oko pola sata hoda. I imao je neodgovornoga vlasnika, koji se za Amona uopće nije brinuo. Tako je Amon lutao po našemu gradu kuda je htio. A kad bi Amon odlutao njegov se gazda nije ni potrudio da ga potraži. Ili da bar obavijesti veterinarsku stanicu da mu je odlutao pas. A tamo bi ga pošteni nalaznici znali odvesti. A naša je veterinarka u stanici znala tko mu je vlasnik i odmah ga obavijestila telefonom.

Amon je često dolazio u naše naselje. Tu se nekako ugodno osjećao i sigurno je imao mnogo prijateljima među psima iz našega susjedstva. Nitko ga nije tjerao, a jedna bi ga naša susjeda, koja stanuje u ulici do naše, hranila.

Ali Amon nije dolazio samo zbog toga što ga je naša susjeda hranila. Ona se i brinula o njemu, pa se čak i igrala s njime. Iako Amon nije bio njezin pas. A Amon se volio igrati s našom susjedom. Tako je Amon više volio našu susjedu nego svojega pravog vlasnika. Koji je ipak polagao pravo na njega. I svaki bi puta tražio psa natrag čim bi naša susjeda javila u veterinarsku stanicu da je Amon opet kod nje, a veterinari obavijestili Amonovog gazdu da je Amon nađen. Iako ga gazda nije ni tražio. Tada bi Amonov gazda pokazivao nekakve papire čime bi dokazivao da je pas upravo njegov. Po Amonovom ponašanju to se pak nije moglo zaključiti. A još manje to tome kako se vlasnik brinuo za svojega psa. Amon je našu susjedu smatrao svojom gazdaricom. Ali kako naša susjeda nije imala nikakve papire kojim bi mogla dokazati da je Amon njezin, nije Amona zatvarala u svoje dvorište. I tako je Amon i dalje slobodno lutao okolicom.

Ali još je netko slobodno šetao okolicom u našemu susjedstvu. Bile su to kokice jedne druge naše susjede. Jutrom bi ih susjeda pustila iz kokošinjca, a one bi izišle iz dvorišta na livadu i u travi tražile hranu. Navečer bi se vratile u svoje dvorište i svoj kokošinjac.

I dogodilo se da je Amon htio posjetiti svoju prijateljicu, onu našu susjedu koja voli Amona. I naravno htio se s njom malo poigrati. A taj se dan htio igrati Indijanaca. A da bi mogao biti Indijanac potrebna mu je perjanica od orlovih pera. Kako u blizini nije bilo orlova, nego samo kokice one druge susjede, Amon je zaključio da kokošja pera mogu poslužiti umjesto orlovih. Jer kokice mu šeću tu pred nosom.

I, odabrao je onu s najviše perja, krupnu bijelu koku. Polako joj se prišuljao i zgrabio je. Ali ne s namjerom da joj zavrne vratom. Njemu su samo trebala ona najveća pera koja obično kokicama čine rep. Lijepo je pritisnuo kokicu prednjim šapama i zubima joj čerupao rep. Naravno da je počeo s onim najduljim perima. Kokoš je pri tom kriještala i kokodakala kao da je Amon kolje. A, on joj je samo sistematski čupao pera iz njene stražnjice. Jedno po jedno. Tu buku čula je naša susjeda, Amonova prijateljica, istrčala je iz kuće i počela špotati Amona. Amonu to pak nije bilo jasno, jer je očekivao da će se njih dvoje igrati. Vjerojatno je očekivao da će naša susjeda istrčati s perjanicom na glavi poput Indijanca. Amon je ipak shvatio da nešto nije u redu ili je već imao dovoljno iščupanoga perja za perjanicu, pa je lijepu bijelu kokicu pustio. Tada je ona s onako očerupanom i  golom stražnjicom, uz strašno kriještanje i kokodakanje, pobjegla u svoje dvorište.

A naš je Amon s onim perjem u zubima veselo skakutao oko naše susjede.

Tada je susjeda čvrsto odlučila da Amona treba skloniti s ulice radi njegove sigurnosti. Prije nego drugi susjedi optuže Amona da im krade kokice iz kokošinjca. Čemu bi se pak zlobno smijale lisice koje imaju brlog pedesetak metara iza naše kuće i uredno prazne kokošinjce naših susjeda.

I otišla je po savjet onoj mladoj veterinarki koja voli životinje i trudi se da svakog izgubljenog psa vrati njegovom vlasniku ili ako nema vlasnika da mu nađe novi dom.

Naša je veterinarka odlučila da ovaj puta Amonovom vlasniku ne će javiti gdje je Amon. On ga ionako ne će tražiti. Napravila je novi pseći pasoš s Amonovim opisom u kojem je pisalo da je njegova vlasnica upravo naša susjeda.

Da ipak ne bi bilo zabune i nesporazuma oko vlasništva Amon je dobio novo ime. Pa se sada više ne zove Amon nego Amos.

I tako je Amon postao Amos i sada je legalno vlasništvo naše susjede koja njega jako voli. Jednako kao što i on nju voli.