Što to Fido smišljeno radi?
Rješenje zagonetke iz prošle priče.
Ali samo jedne.
Ovdje će biti i nečega u čemu nisam
osobno sudjelovao. Prepričano po pričanju supruge.
Na jednom domjenku bivših kolegica s posla
neposredno nakon odlaska u mirovinu supruga je pričala o našoj Bubi. I ostale su kolegice pričale o svojim
ljubimcima. U našem malog gradu rijetko koja kuća nema psa ili mačku. Neki imaju oboje ili čak više
njih. Pri tom je supruga spomenula neobičnog čupavca koji dođe i prođe. I nešto smišljeno i
tajnovito radi. Neko ga vrijeme nema, pa se onda pojavi dva puta u razmaku od samo dan dva. I onda ga opet po mjesec dana
nema. Jedna se od nazočnih dama odmah uzvrpoljila i pitala: «Da to nije omanji pas s bogatim raščupanim krznom?»
Opis se podudarao. I način ponašanja. A i vrijeme pojavljivanja maloga čupavca.
Tako je moja supruga saznala da se pas zove Fido.
I da stanuje na istoj strani brijega kao i mi, samo mnogo bliže gradu. I pri tom je supruga još mnogo toga saznala.
I što je najvažnije s kakvim se planovima Fido šeće pokraj naše kuće. I da se tamo šetao
i prije nego što smo ga mi zapazili. To je i razumljivo kad smo mi još radili i rijetko smo za dana bili kod kuće.
Kao što smo sada nakon odlaska u mirovinu. Priča je poprilično nevjerojatna, ali to se stvarno dogodilo. I
još se događa.
Moramo se vratiti nekoliko godina unatrag. Tada
je Fido bio mlađi. Još nije bio gospodin u godinama kao danas. U susjednom dvorištu stanovala je mlada ženkica
slična Fidi. Gotovo jednako čupava kao on. I, imala je ime u skladu s izgledom. Zvala se Pufica. I danas se tako
zove. E, dakle, Fido i Pufica bili su neposredni susjedi i odrastali su zajedno. I naravno često se zajedno igrali. Fido
bi često napustio svoje dvorište i upadao u Pufičino. Tu bi se onda zajedno veselo igrali. Navečer bi
se obično vraćao u svoje dvorište. Na večeru i spavanje.
Ali kao što to obično biva idila nije
mogla vječno potrajati. Susjedi su naime stanovali u iznajmljenoj kući. I jednog lijepog dana odselili su. Kao i
mi s brijega pokraj velikoga grada. Ne znam jesu li odselili u svoju kuću ili opet u iznajmljenu. Ali odselili su.
Fido je bio nesretan. I tužno lajao danima
nakon odlaska Pufice.
I, jednog je dana nestao.
Sada su Fidini vlasnici bili nesretni. Ali nisu
lajali. Jasno, kad nisu znali pseći jezik.
Nije prošlo nekoliko dana, kadli kod njih zazvoni
telefon. S druge strane žice njihova bivša susjeda. Vlasnica Pufice. Javlja da je Fido kod njih u dvorištu,
i igra se s Puficom.
Fidina je vlasnica, jasno, odmah sjela u auto i
odjurila u susjedno mjesto. Po Fidu. Tamo su naime odselili vlasnici Pufice. To je mjesto udaljeno od našega grada oko
5 km. A, možda i koji kilometar više.
Fido baš nije bio zadovoljan što mora
kući. On bi se još igrao s Puficom. Ali, što se mora, mora se.
I cijela se priča počela ponavljati. Fido
bi nestao iz svojega dvorišta i za koji dan telefon bi zazvonio. I ponovno bi otišli po Fidu i vratili ga u njegovo
dvorište.
Kako je naša kuća negdje na najkraćoj
liniji od Fidinog dvorišta prema mjestu novoga prebivališta Pufice, jasno je da je Fido prolazio i pokraj naše
kuće. I, upoznao je Bubu, pa se usput s njom malo porazgovarao. Na tom putu ima on još prijatelja. Oko kilometar
od nas prema malome mjestu, ili možda malo manje, Fido se sprijateljio s psom po imenu Riđi. To je jedan pravi pravcati
irski setter. S papirima. A, još malo dalje s Bethovenom. Pravim bernardincem.
A možda i s još nekima.
No, zagonetka još nije riješena do kraja.
U cijeloj priči ima još ponešto neriješenoga. Odgovori se mogu samo naslućivati.
Ostaje nejasno kako je Fido saznao gdje je Pufica?
Zašto sada vlasnica više ne ide autom po Fidu? Pa se on, onako gladan, prljav i zapušten, vraća kući?
Odgovore ćemo potražiti u idućoj
priči. Barem pokušati. Jer, mogu se samo naslućivati.
