Ruša putuje kući

Ruša se kod nas vrlo brzo udomaćila. Osjećala se sigurnom. Znala je da je više nitko ne će izbaciti na ulicu ili potjerati sa svojega praga. Naša je doktorica povremeno obilazila Rušu i one su već postale dobre prijateljice. Ostalo je samo još nekoliko dana do odlaska doktorice na godišnji odmor. Mi smo pak priželjkivali da to bude što skorije. Ne zato da bismo se riješili Ruše. Baš suprotno. Bližilo se kritično razdoblje inkubacije one opake bolesti «uvlačenja pod kožu». Već smo Rušu prihvatili kao našu i pomalo nam je bilo žao što ćemo se s njom morati rastati.

Kadli se dogodilo nešto neočekivano. Jedno poslijepodne Ruša se odjednom počela neobično ponašati. Nekako je živnula i kao da je nešto lijepo očekivala. Počela je veselo skakutati po dvorištu, mahati repom i nekako radosno cviluckati.

U prvo vrijeme nismo obraćali naročitu pozornost na takvo Rušino ponašanje. Pa i ljudi se odjednom počnu neobično ponašati. Zašto onda ne bi i Ruša. I nakon nekog vremena Ruša se primirila.

Ali cijela se priča ponovila idući dan i nekako u isto vrijeme. Ponovno je Ruša živnula. Ponovno je veselo mahala repom i stalno nešto osluškivala. S visoko podignutom glavom u smjeru naše ograde. I pokušavala je saznati što se događa u susjednom dvorištu. Kako je naše dvorište ograđeno gustom i visokom živicom Ruša nije mogla vidjeti ništa. Ali je zato napeto osluškivala.

A iza ograde, u svojemu dvorištu, naši su susjedi, vlasnici one male maltezerice, sjedili u hladovini i uz kavicu razgovarali sa svojim gostima. Kao i dan ranije, kada se Ruša počela neobično ponašati. Gosti naših susjeda došli su iz Švicarske i kao svakog ljeta prije odlaska na more nekoliko dana odsjeli u njihovoj kući.

Idućeg dana našoj smo susjedi ispričali o neobičnom ponašanju Ruše od kada su k njima došli njihovi prijatelji iz Švicarske.

Naša se susjeda malo zamislila i odjednom rekla: «Ma, nemoguće!»

Mi smo naravno odmah postavili pitanje što to ona smatra nemogućim. I susjeda nam je ispričala događaj koji je već gotovo zaboravila. Jer, dogodilo se to godinu dana ranije. Također ljeti, kad su ih, kao i svake godine, posjetili njihovi prijatelji iz Švicarske pri odlasku na more.

Njihovi su prijatelji doputovali sa svojom miljenicom Sisi. Ona je bila, koliko se susjeda sjeća, neka rijetka vrsta terijera, porijeklom iz Škotske ili Australije. To u ovoj priči nije bitno.

Dan prije negoli su njihovi prijatelji trebali poći na more Sisi je šetala oko kuća naših susjeda. Odjednom se odnekuda pojavio nekakav veliki pas kojega je njegov neodgovorni vlasnik pustio bez nadzora. Veliki razbojnik pojurio je prema Sisi očito s lošim namjerama. Ni Sisini vlasnici ni naši susjedi nisu mogli ništa učiniti da zaustave golemog razbojnika. Ali Sisi se nije dala. Vješto je izbjegla napad velikoga psa i pobjegla u obližnje grmlje, gdje je razbojnik nije mogao dohvatiti. Naši su susjedi uspjeli otjerati napadača, a njihovi su prijatelji dozivali Sisi. Međutim bez uspjeha. Pretražili su grmlje, ali Sisi je nestala. Vjerojatno je otrčala što je dalje mogla. Toliko daleko da je veliki pas ne bi mogao uhvatiti.

Prijatelji naših susjeda bili su očajni. Znali su da je Sisi u nepoznatoj sredini i da se najvjerojatnije ne će znati vratiti. I, tako je bilo. Svi su je tražili i dozivali, ali Sisi je nije pojavljivala. Tko zna koliko je daleko pobjegla i od straha se negdje pritajila. Tražili su je sve do mraka, ali bez uspjeha.

Sutradan prijatelji naših susjeda nisu otputovali na more. Odlučili su da moraju naći Sisi. Dali su povećati njezinu sliku u mnogo primjeraka i po cijelom susjedstvu, i dalje, po svim stupovima izložili «potjernicu» s obećanom velikom nagradom. Svakodnevno su zajedno s našim susjednima obilazili okolicom, tražili i dozivali Sisi. I tako sve dok im nije istekao godišnji odmor. Sisi je nestala, a prijatelji naših susjeda morali su se vratiti u Švicarsku. Nesretni što su izgubili Sisi.

Naša je susjeda ponovila da je jednostavno nemoguće da je Ruša zapravo Sisi. Nakon svega što su oni i njihovi prijatelji prije godinu dana uradili da nađu Sisi.

Mi smo tada predložili jednostavan pokus. Neka svi zajedno dođu k nama na poslijepodnevnu kavicu. Možda gosti iz Švicarske prepoznaju svoga psa, a možda Ruša, ako je zaista Sisi, prepozna svoje gospodare.

I došli su. Naši susjedi i njihovi prijatelji. Švicarci baš nisu bili sigurni da je to njihova Sisi. Naročito stoga što je bila potpuno ošišana, pa baš i nije ličila na nekakvoga terijera.

Svi smo napeto pratili kako će se Ruša ponašati. Ona je, međutim, prema došljacima bila pomalo rezervirana. Držala se po strani kao i naša Buba. Najvjerojatnije Ruša ipak nije Sisi.

Gosti su posjedali i počeli smo pripovijedati, zna se već o čemu, o psima. Na Bubu i Rušu više nismo obraćali pozornost.

I, dogodilo se. Kad je po prvi puta progovorila naša gošća iz Švicarske, Ruša je odjednom skočila, dotrčala do gospođe i počela je njuškati. A kad je gospođa izrekla: «Sisi!», Ruša je počela veselo skakati ono nje. Očito je prepoznala glas svoje gazdarice. I u trenu, Ruša je postala Sisi, što je i uvijek bila, samo mi to nismo znali.

Kakva je to predstava bila. Ruša, sada Sisi skakala je i prevrtala se od sreće, a njezina se gazdarica rasplakala. I naša susjeda s njom. A možda i još netko.