Priča o Pikici

ili tko pod drugim jamu kopa ….

Ovo će biti više jedan događaj, nego li priča. Prava mala predstava. Predstava koja se dogodila na samu Novu godinu ili koji dan poslije. A da biste bolje razumjeli samu predstavu moram vam ispričati što je predstavi prethodilo. Kao u pravoj predstavi predstavit ću vam i glavne glumce i likove ove predstave. A ne će biti naodmet da vas upoznam i sa scenom na kojoj se odvijala ova predstava. Pa pođimo redom.

Priča se nastavlja na onaj moj događaj sa uzgojem sramežljivih miševa i najavom sudnjega dana. Kad je naša kapelica na početku ulice postala pretijesna da primi sve zainteresirane, naš je gospodin velečasni počeo posjećivati svoje vjernike. Nije mi znano je li to bila samo želja da gospodin velečasni sazna zašto su mu propovijedi odjednom postale tako posjećene ili je pobliže htio upoznati i sve one koji prije toga u kapelicu nisu dolazili. Tako je eto počeo zalaziti i u našu kuću. Bio je vrlo ugodan čovjek i da nije dolazio u mantiji nitko ne bi pogodio što je po zanimanju. Znao je prekrasno pričati i mi bismo to sa zadovoljstvom slušali. Iako se sve vrtjelo oko vjere nikada nas nije kudio što nismo baš bili česti posjetioci njegove kapelice. Čak što više nije nas čak ni pozivao da dolazimo na vjeronauk. Ali prvo što bi pitao pri ulasku u kuću bilo je, kako smo, treba li nam štogod, može li on ili može li crkva na neki način pomoći. Zvali smo ga Pater Teodor. Vjerojatno zato što mu je pravo ime bilo Božidar.

Kad smo morali iseliti iz vlastite kuće, sada nije bitno zbog čega, nastavio nas je i dalje posjećivati, iako više nismo stanovali na njegovom području i više nismo bili njegovo stado. Htio nam je pomoći barem riječima i utjehom. A u nas je uvijek bio rado viđen gost. I naša je mama za njega uvijek imala u boci malo rakijice, prave šljivovice, koju je on jako volio. Ali, nije bio pijanica, ako ste to pomislili. On bi s jednim jedinim štamprlom te šljivovice s nama prosjedio sat ili dva i samo bi malkice liznuo sadržaj u štamprlu. Izgleda da je više volio miris te šljivovice nego li njen okus.

Dok smo mi sada stanovali u potkrovnom stanu u stanu ispod nas stanovala je djevojka po imenu Verica. Bila je nešto mlađa od mene i mala je fiksnu ideju da svaki čovjek mora imati neku osobnost. Nešto prepoznatljivo po čemu će se razlikovati od drugih. I, ona je to nešto imala. Nešto čime ju je priroda obdarila a nešto što je ona sama smatrala da je izdiže iznad ostalih. Bila je svjesna tog svog prirodnog dara i nastojala da to svi zapaze. Imala je naime vrlo lijepu stražnjicu. Poput Merilyn Monroe. I, bila je ponosna na takvu usporedbu. A, znala je i taj svoj dar istaknuti, tako da su se svi na ulici za njom okretali. A ona bi ponosno vrtjela sa tom svojom stražnjicom i uživala kad bi dečki uzdisali vidjevši je na ulici. Iako je bila iz fine familije i pristojno odgojena htjela je pokazati kao je iznad svih, pa je neprekidno obogaćivala svoj rječnik prostaklucima i psovkama kakve nitko prije još nije čuo. I svi bi se zgražali kad bi ona nešto pripovijedala. Danas to nitko ne bi ni zapazio. Jer se danas mnogo mladih trudi da budu u trendu. I svaku rečenicu začine nekakvom prostotom. Vjerojatno je to krenulo od naše susjede Verice. Još je imala jednu osobinu koja je činila njenu osobnost. Jako se rado šalila. Ali ne na svoj, nego na tuđi račun. Kako je bila pametna i duhovita to joj nije bilo teško. I zato je baš i nisu voljeli nigdje u društvu. Iako je imala prekrasnu stražnjicu.

Glavni lik u ovoj našoj priči jest mala papigica. Ne sjećam se više kako je došla u našu kuću. Jesmo li je brat i ja kupili da razveselimo mamu ili je to učinio netko drugi. Glavno je da je papigica bila član naše obitelji. Njezinu gajbicu smjestili smo na kredenc u kuhinji blizu prozora, tako da bi imala što više dnevnoga svjetla. Prozvali smo je Pikica. A mala je Pikica bila pravi poliglot. Osim svojega papagajskog jezika, govorila je i drugim jezicima. Ponavljala bi sve što bi čula, bez obzira je li to bilo: «dobrrro jutrrro» ili «dobarrr večerrr» ili «Pikica uči» ili «gut morrrrgen» ili «good morrrrning». Učila je vrlo brzo. Bilo je dovoljno nekoliko sati pred njom ponavljati ono što bismo je željeli naučiti. Nije razlikovala doba dana, pa joj bilo svejedno što će i kada reći. Tako bi kad bismo ujutro ušli u kuhinju Pikica iz sveg glasa pozdravljala «Dobarrr večerrr. Pikica. Pikica. Uči. Uči. Dobarrr večerrr.» Naročito bi se raspričala ako nas je bilo više u kuhinji. Očito je da se i ona htjela uključiti u naše razgovore.

Ostali su likovi ove priče naša mama i moj brat. Oni su se trudili da naša Pikica što više obogati svoj papagajski rječnik hrvatskim izrazima. Za Novu godinu obično bi nam dolazio u posjet Pater Teodor. Za Božić je imao previše obaveza u svojoj kapelici. Naša se mama stoga žurila da priredi iznenađenje našemu Pateru Teodoru i uporno učila Pikicu: «Sretan Božić», «Sretna Nova godina». Ono prvo Pikica je već naučila, ali «Sretan Nova godina» baš joj nije išlo. Ona bi, naime, danima samo slušala i brbljala ono što je prije naučila. I tada bi odjednom ono novo provalilo iz nje. «Sretna Nova godina» još nije. Vjerojatno je za tu složenicu trebalo malo više vremena.

I moj je brat nešto učio Pikicu, ali što, to smo saznali tek na samu Novu godinu.

I još se netko trudio da našu Pikicu nauči novim riječima. Bila je to naša lijepoguza susjeda Verica. Ona se htjela našaliti s našim Paterom Teodorom. Znala je da će sigurno doći na prvi ili drugi dan Nove godine. Pa mu je htjela prirediti iznenađenje kakvo je samo njoj priličilo. Vjerojatno je htjela vidjeti što će Pater Teodor učiniti kad Pikica počne pričati prostote. Odabrale je dvije riječi iz svojega asortimana prostota za koje je bila sigurna da će ih Pikica brzo upamtiti. To je bilo ono nešto iz ženskoga međunožja što sadrži suglasnike «č» i «k», pa onda ono drugo iz muškoga međunožja što sadrži suglasnike «r» i «c». S obzirom da je Pikica vrlo brzo učila riječi koje su sadržavale baš te suglasnika naša je Verica pucala na sigurno. Do Nove godine Pikica će sigurno naučiti one riječi koje će natjerati Patera Teodora da se zacrveni i bar deset puta prekriži. I, unaprijed je uživala u svojoj šali.

Ja sam u pripremi te predstave imao posve sporednu ulogu. Statista. Kao i u samoj predstavi.

Na samu Novu godinu zastor se podigao. Pozornica - naša kuhinja. Glavni glumci polako su se skupljali. Pikica je već bila u svojoj krletki na kredencu. Mi smo se muvali po kući. Samo se čekalo Patera Teodora. Susjeda Verica iza svojih je vrata virila kroz ključanicu da joj Pater Teodor ne bi promaknuo. I da kojim slučajem propusti predstavu.

I Pater Teodor je stigao. Lijepoguza Verica odmah iza njega. I zajedno su ušli na scenu, tj. našu kuhinju. Za divno čudo Pikica je šutjela. Samo se klanjala svojemu liku u malom džepnom ogledalcu koje je visjelo u njenoj gajbici. Pater Teodor je zaželio svim ukućanima mir i dobro. Raskomotio se i pomirisao je uobičajeni štamprl sa šljivovicom, koji mu je naša mama već natočila. I počeo je nevezani razgovor o svemu i svačemu. A naša je susjeda Verica bila sva na iglama. Kad li će Pikica progovoriti. Naravno ono što ju je ona naučila. One riječi sa «č» i «k» i sa «r» i «c». Ali Pikica se samo klanjala svojemu liku u ogledalcu.

I, onda kad se itko najmanje nadao Pikica je progovorila. Ali ne «Sretan Božić» ili «Sretna Nova godina» što ju učila mama. Nije progovorila ni onu riječ sa «č» i «k2, pa ni onu riječ sa «r» i «c». Progovorila je nešto sasvim treće.

Pikica je kreštala sasvim razgovjetno: «Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica».

I, to joj se izgleda jako dopalo. Pa je to neprestano ponavljala.

Svi smo bili šokirani. Naročito Verica. Jedino se moj brat iz prikrajka zagonetno smješkao.

Sad smo svi čekali kako će reagirati Pater Teodor. Ipak, ono što je Pikicu naučio moj brat nije baš bilo pristojno.

Pater Teodor prvo se malkice zbunjeno nasmiješio, onda nasmijao i onda se počeo grohotom smijati. Tada smo se i svi mi počeli smijati. I novoimenovana Verica s nama.

Od toga dana naša Verica više ne pravi šale na tuđi račun. I rječnik joj više nije tako sočan kao prije. Postupno je sve proste riječi izbacila iz svojega rječnika.

I, ponovno je postala samo lijepoguza Verica. Sa stražnjicom poput Meriliyn Monroe. Zahvaljujući Pikici.

A Pikica bi uz ostalo i dalje povremeno kreštala: «Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica».  Iako Verice nije bilo u blizini. I klanjala se svojoj slici u ogledalcu.