Predgovor
Jednog
vrućeg ljetnog dana, u šumi iznad naše kuće, pojavio se čupavi pas. Bilo je očito da nema vlasnika
i da je u potrazi za novim domom. Kako smo oduvijek udomljavali izgubljene i napuštene kućne, i ne samo kućne
ljubimce, odlučili smo pronaći mu novoga gazdu.
Ocijenili smo da je Internet
idealan medij pomoću kojega bismo Arniju mogli naći novoga gazda. Na
Hinetovom malom oglasniku o kućnim ljubimcima oglasili smo ponudu u nadi da će se uskoro javiti neki ljubitelj pasa
koji bi bio spreman udomiti Arnija.
No, kako stvari najčešće
krenu drugim tokom od zamišljenog, Arni je još uvijek s nama.
A možda postane i
popularan zahvaljujući upravo Internetu i jednoj raspravi koju je otvorila Melanie pod nazivom:
«Kako
ste izabrali svoje kućne ljubimce».
Ovaj čas imamo dva ljubimca, a imali smo ih do sada više. Točnije, ljubimci su imali nas. Sve životinje
koje smo do sada imali obično su posvojile nas i došle u kuću neplanirano. Samo je jedan ljubimac došao
u kuću planirano, ali i on je posvojio i izabrao nas, a ne mi njega.
No,
svaki je ljubimac pričica za sebe. Osim toga pričica o svakom od ljubimaca više je od odgovora na pitanje:
zašto imate baš tog ljubimca kojeg imate? No, možda priča o svakom od ljubimaca može biti i odgovor
zašto bismo izabrali baš tu životinju da ona nije odabrala nas.
Prvo
nas je posvojio jedan crni rasni mačak dok smo još stanovali u neboderu u velikom gradu. Jednostavno je za
nama ušao u lift, izišao na našem katu i uputio se ravno pred naša vrata. Kad smo otvorili vrata stana
uletio je u sobu i odmah zauzeo mjesto na krevetu. Tu je noć prenoćio kod nas, ali ne na krevetu, iako je bio dobro
njegovan. Ipak, nije bio naš ljubimac, niti je to ostao. Sutradan je već čekao pred vratima da ga pustimo napolje.
Vjerojatno je «shvatio» zabludu. Tu večer, kad nas je privremeno posvojio, bila je gusta magla i mačak se izgubio.
Mi smo, naime, stanovali u jednom od pet jednakih nebodera i mačak je u magli očito promašio svoj ulaz. Vjerojatno
je stanovao u istom takvom neboderu, na istom katu i u istom takvom stanu kad je odmah pogodio prava vrata i pravi krevet.
Životinje
su nas nastavile posvajati i kad smo se preselili u jednu malu kućicu na brijegu pokraj grada.
Prvo
je odnekud dolutala barska kornjača. Za nju sam u vrtu morao praviti bazen i dobila je ime Korni.
Onda
nas je posvojio jedan gavran sa slomljenim krilom. Jednostavno se pojavio u našem vrtu ispred kućnih vrata. Kao
da je znao kamo treba doći. Uspjeli smo ga nekako zakrpati i on je veselo skakutao oko kuće sve dok nije mogao
poletjeti. Zvali smo ga Garo. Dugo vremena još dolazio bi i kucao nam na prozor. Sve dok nismo odselili. Bio je pametan
i svašta je znao. Naročito spretno otvarao je orahe. Ne bi uzalud kljuckao po njima već bi orah s trave odnio
na nekakvu tvrdu podlogu i savršeno preciznim udarcem kljuna rastvorio.
Jedan bračni
par crnoga kosa uselio se u našu garažu. Na polici uz ulaz napravili su gnijezdo i odgojili pet malih kosića.
Mi smo, jasno, za to vrijeme auto parkirali izvan garaže.
Tada
smo preselili u mali gradić dvadesetak kilometara udaljen od velikoga grada.
Tamo
nas je odmah posvojila jedna prekrasna rasna bokserica. Nju smo nazvali Aska i ona nas je uvela u svijet pasa.
U
malome se gradu, izgleda, među izgubljenim psima pročulo da će sigurno biti zbrinuti dođu li pred naša
vrata.
Tako
se, dok smo još zbrinjavali Askinu nejačad, odnekuda pojavio Fredi. To je bio manji pas od Aske. Prvo vrijeme
bi mene, kad sam odlazio na posao, pratio do autobusa pa čak i u autobus. Kad bih mu naložio: «Fredi, ideš
doma!» izišao bi iz autobusa i uputio se ravno pred našu kuću. I čekao me pred vratima sve dok se ne bih
vratio s posla. Njega smo okupali, uredili i «uvalili» dvjema djevojčicama koje su silno željele psa. Roditelji
su se u početku opirali jer nisu željeli u stanu nekakvu đukelu s ulice. Tu smo se poslužili malim lukavstvom,
da ne kažem prijevarom. Dozvoljeno, jer bilo je dobronamjerno. Roditelje smo uvjerili da je Fredi čistokrvni njemački
lovni terijer. Prema slici iz našega kinološkog priručnika to je mogao i biti.
Roditelji
su «progutali» priču, da ga je vlasnik, koji radi u Njemačkoj, ostavio na čuvanje jednoj staroj gospođi
u našem susjedstvu. Dodali smo još, da se u međuvremenu vlasnik psa nije pojavljivao, a stara je
gospođa umrla i jadni se Fredi našao na ulici. I svi su bili zadovoljni. Djevojčice što su dobile psa,
roditelji što im kćeri imaju pravog rasnog psa, njemačkog čak, mi što smo Fredija dobro udomili i
naravno Fredi što više nije morao ići od kuće do kuće i pokazivati kojekakve trikove da bi uvrebao
kakav takav obrok.
Nakon
Fredija posvojilo nas je još podosta pasa, iako smo i nakon Aske uvijek imali po jednoga u kući. Do sada smo ih
sve uspjeli dobro udomiti. Jedino nismo uspjeli udomiti posljednjega koji nas je posvojio, Arnija. «Tržište»
je postalo prezasićeno.
Sada
ćemo na dvorišna vrata postaviti natpis.
AZIL
ZA IZGUBLJENE PSE PRIVREMENO JE POPUNJEN.
MOLIMO, POKUŠAJTE KOD SUSJEDA.
Posvajale
su nas i druge životinje. Povremeno bi nas posvojio kakav šumski miš koji bi negdje u našoj kući
prezimio, a na proljeće bi se vratio k svojima.
Pod
krovom su se smjestile sjenice, a u jednoj udubini redovito se gnijezdi brgljez. Zimi im ostavljamo hranu na hranilištu,
pa ih, kad je visok snijeg, na stotine dođu kljuckati sjemenke i loj. Tada osim sjenica i brgljeza dolaze crvendaći,
kosovi, djetlići i svakakve druge ptice.
Jedne
nas je zime posvojio jedan škanjac mišar. Naše prve susjede došla su djeca obavijestiti da im je s krova
u dvorište pala velika ptica. Susjeda je, naravno, pticu donijela nama na daljnji postupak. Ptica je bila posve smrznuta
i ukočena, ali vidjeli smo da je još bila živa. Lijepo smo je utoplili i drugi je dan malo živnula.
Nazvali
smo je Škanji iako nismo znali je li muško ili žensko. Za njega sam napravio veliku krletku i hranili smo ga
tako dugo dok nije došao u punu formu.
Kad
je u proljeće ojačao pustili smo ga u prirodu, tamo gdje mu je mjesto.
Veselo
je odletio s našega brijega.
I,
izgleda da mu se ovdje dopalo, čak je i društvo našao. Sada, naime, često u visini iznad naše kuće
kruži par tih ponosnih ptica.
Lijepo
ih je gledati.
Nešto
prije Arnija posvojila nas je i zmija bjelica, koja se smjestila u rupi ispod ulaznih stepenica. Ljeti je povremeno vidimo
kako se sunča i svakim danom je sve dulja i deblja. Očito ima dovoljno hrane u našem vrtu i po svemu sudeći
tu joj je dobro i ne namjerava se odseliti. Zimi u svojoj rupi spava zimski san. I ne smeta nikome. Dobro nam došla.
Ne
znam zašto su nas životinje tako posvajale, ali mi protiv takvog izbora nemamo baš ništa. Možda bismo
i sami tako birali. Da smo mogli.
|