AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

Priča o Arniju

ili tajanstvenom psu iz šume

 

Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne ovoga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas. Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.

arni3.jpg

Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao «uzbunu». Dok bi se mi drugi sjatili pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto bijelih miševa vidi crnoga psa. I to kroz dalekozor. Nakon što malo dublje pogleda u čašicu.

Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje. A možda je psić ustanovio da su mu dali pravu adresu. Adresu našega azila gdje će sigurno biti  zbrinut.

Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran.

I, tu pred njima veselo maše repom.

Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?

I jasno, samo od sebe nametnulo se pitanje što s psićem. Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.

I tako se pas našao u našem dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito je bio vrlo gladan. Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. To su kasnije stručnjaci procijenili. Točnije naša veterinarka. Po zubima.

Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.

Ponovno smo po ne znam koji put listali naš kinološki priručnik i smišljali priču za potencijalnog udomitelja. Da vidimo koje bi pasmine mogao biti. Jasno je da mora biti čistokrvan.  Potencijalni udomitelji tada lakše progutaju priču kako smo došli do psa i zašto pas nema papire.

I našli smo. Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi. E, sada će s pričom biti mnogo lakše. Recimo: «Prometna nesreća na obližnjoj autocesti, vlasnici Francuzi poginuli, pas ostao sam i nezbrinut». Možda prođe.

No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.

Ipak, prvo smo pokušali naći pravoga vlasnika. U našem je gradu običaj da se obavijest o izgubljenom ili nađenom psu ostavi u veterinarskoj stanici kod one mlade veterinarke koja je spasila Bubu. Ali tamo nitko nije tražio takvoga psa. Čak što više, u stanici nisu znali ima li netko u okolici brijara. 

I počela je potraga za vlasnikom ili udomiteljem putem Interneta. Ali jok, nitko niti se javio da je izgubio takvoga psa niti da ga želi. Jedna je mlada dama pokazala zanimanje za psa kao poklon svojoj prijateljici.  Ali javila se samo jednom.

U međuvremenu smo ga dali cijepiti protiv svega i svačega, očistili od buha i nametnika i čekali hoće li se netko javiti na brojne oglase koje smo odaslali na sve strane.

Kako je vrijeme prolazilo ustanovili smo da je psić prijenosnik opasne bolesti od koje neki ljudi mogu lako oboljeti. Ni moja supruga ni ja na tu bolest nismo imuni. Nije prošlo ni tjedan dana i već smo oboje bili akutno oboljeli. Bolest se zove «uvlačenje pod kožu». Psić se posve udomaćio i osvojio nas. Odlučili smo zadržati ga!!! Pa makar pravi vlasnici i ne bili Francuzi.

Dali smo mu ime Arni. Neka bar zvuči francuski kad je prema svim znacima francuski briard.

Dobio je pravu ogrlicu, ogrlicu protiv nametnika, markicu i pseći pasoš na ime Arni.

Ostali podaci: procijenjena starost je 6 - 7 mjeseci, svi zubi novi i na broju, prekrasni bijeli, težina 17,60 kg i visina cca 50 cm.

 

I tako je naša Buba neplanirano dobila društvo. Nije baš bila oduševljena. Nije ni čudo. Do sada je bila ljubimica i jedinica, a sada se u kuću uvalio neki čupavac s ulice. Još gore, iz šume. I ponaša se kao da je doma.

 

Sada imamo dva psa. I pročitali ste kako smo ih izabrali. Buba je križanaca križanac, a Arni je izgleda plemenitoga roda. A možda je lažni brijar. I ne bismo se od njih rastali pa bili pravi ili krivi. Naši su. Jer tako je moralo biti.

 

 

I, evo da završim ove moje priče o tome kako smo izabrali našeg ljubimca zadnjim nastavkom s malo drugačijim naslovom.

arni5.jpg

Dalje



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com