Make your own free website on Tripod.com

AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

 
Priča o Bjelku i Bjelkici

Insektarium

 

Dogodilo se to prije više od pola stoljeća. U vrijeme dok sam još bio gimnazijalac. Ne sjećam se više točno u kojem se to razredu gimnazije dogodilo. Moglo se dogoditi u prvom ili drugom. Tada smo dobili novog profesora iz biologije. Točnije Zoologije. Jer se u tom razredu učila zoologija. Profesor je volio nove metode i za njega je naročito značajna bila zorna i praktična nastava. Osim poznavanja svega i svačega o kojekakvim beštijama, morali smo uraditi i nešto praktično. Visina ocjene ovisila je gotovo isključivo o originalnosti praktičnog rada. Ali tako nešto trebalo je smisliti.

Prvi od nas izradio je zbirku kukaca. Bila je to umjetnički izrađena drvena kutija sa staklenim poklopcem. Ono što je bilo unutra manje mi se sviđalo. Tu je bilo dvadesetak kukaca. I svaki je kukac bio naboden na jednu pribadaču. Ispod svakog kukca pisalo je njegovo ime na hrvatskom i latinskom jeziku. Profesor je bio oduševljen. Svi smo to morali gledati kao uzoran rad. A, meni baš i nije bilo ugodno. Unutra je bila i jedna prekrasna strizibuba. To samo po sebi ne bi bilo ništa strašno da ta strizibuba nije migala nogama. Još je bila živa. Iako probodena pribadačom.

Ja sam odmah odustao od takve vrste praktičnoga rada. I neki moji prijatelji iz razreda također. Čekali smo tko će sada nešto smisliti.

I uskoro su još dvojica od nas u razredu zaradili peticu. Čak za kraj godine. Oni su obogatili školsku zbirku s daždevnjakom. Ali ne živim. Ovaj je bio prepariran i u flaši s formalinom. Ali ne samo to. Daždevnjaku je bila izvađena utroba i  prišpendlana na daščicu zajedno s cijelom životinjicom. U toj flaši. Da se sve bolje vidi. Profesor je opet bio oduševljen. Da bi i nas ostale potaknuo na slične aktivnosti dozvolio je dvojici novopečenih zoo-odlikaša da nama ostalima, neukima, opišu kako su ostvarili to svoje remekdjelo. Sve su lijepo opisali, čak i to kako su se mučili da usmrte jadnoga daždevnjaka. Kad im to nije uspjelo secirali su ga živoga. Uginuo je tek kad su mu izvadili utrobu.

Ja sam nakon toga imao noćne more. Proganjao me je noću taj jadni daždevnjak koji je htio živjeti. I, nikako nije želio u bocu s formalinom. S izvađenom utrobom. Još je nekoliko mojih prijatelja imalo slične probleme. I, mi smo odlučili da se pomirimo s ocjenom dovoljan. Jer se bez praktičnoga rada viša ocjena nije mogla zaraditi. Pa makar o životinjama znali i više nego piše u udžbeniku.

Ali profesor nije tako mislio. On je očekivao da će se svako od nas pedesetdvojice u razredu posvetiti proučavanju životinja. I tjerao nas da svaki nešto praktično uradi. Više se ne sjećam što je tko uradio. To za ovu priču niti nije važno.

Meni je konačno sinula spasonosna ideja. Izradio sam kutiju za kukce. Ali ne za mrtve i probodene  pribadačama. Nego za žive. Sve sam lijepo uradio. Sa tri strane mreža. Sprijeda i odozgo staklene ploče. Čak sam i pločicu pričvrstio s prednje strane. I napisao krupnim slovima INSEKTARIUM. Jasno i svoje ime i prezime.

I, odnio sam to svoje djelo u školu. Očekivao sam bar trojku i pobjedonosno stavio na katedru moje remekdjelo.

Ali jok. Dobio sam čistu jedinicu. Čvrsto zacementiranu. Čim je naš profesor pogledao što sam ja to stavio na katedru. U mom su, naime, insektariumu bili pauci. A pauci nisu insketi. Još bih se možda nekako izvukao da nisam stavio onu pločicu na kojoj je jasno pisalo što bi unutra trebalo biti. A bilo je nešto drugo. I što bi  budući zoolozi morali točno razlikovati.

Već sam se pomirio s time da ću pasti razred zbog te zoologije, kad li nas je posjetio moj stariji bratić. On je tada bio student medicine. I bio je na praksi u jednom laboratoriju, gdje su imali na stotine laboratorijskih miševa. Ispričao sam mu svoje nevolje sa zoologijom i uvjerio ga da za mene «posudi» kojega miša iz toga laboratorija. Tamo su ih, naime, imali na stotine. A meni je dovoljan samo jedan.

Bratić nije ništa odgovorio, ali nakon nekoliko dana pojavio se s kartonskom kutijom u rukama. Rekao mi je neka oprezno otvorim kutiju. I, zagonetno se smješkao. Malkice sam provirio unutra i imao sam što vidjeti. Unutra nije bio jedan miš, nego dva. I to ne dva obična miša. Siva. Miševi su bili posve bijeli. Bratić mi je objasnio da su laboratorijski miševi bijeli. I, još nešto. To nisu bila dva miša, nego par. Mišić i mišica. Ja sam ih odmah krstio. Dobili su prikladna imena. Bjelko i Bjelkica. I, oprezno sam ih stavio u onaj nesretni insektarium. Pločicu sam naravno skinuo. I, više nisam stavljao nikakve pločice. Za svaki slučaj.

 

Što je bilo dalje čitajte u idućoj priči. Ako vam ovo nije bilo dosadno.

Dalje



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com