Make your own free website on Tripod.com

AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

Priča o Aski

Kako smo se počeli baviti psima

 

aska1_300.jpg

Prije nekih petnaest ili dvadeset godina preselili smo se iz velikoga grada u mali gradić i uselili u nedovršenu kuću. Nismo se pravo ni snašli kad se oko naše kuće počela motati neka psina. Bila je to prvoklasna tigrasta bokserica. To smo saznali tek kasnije. Mi o psima nismo znali gotovo ništa. Kako u ono vrijeme nismo imali ni ogradu ona se udomaćila na našem terenu. Bilo nas je malo strah, jer ta je psina izgledala jako hudo. Nismo znali odakle je došla ni čija je, ali smo očekivali da će sama otići kući kad shvati koliko nam je straha u kosti utjerala.

Supruga i ja u to smo vrijeme oboje radili u velikome gradu i dolazili s posla poprilično kasno. Ručali bismo i večerali istovremeno u kuhinji koja je smještena u razini terena. Jednog dana u sumrak, kada smo ručali i večerali na prozoru kuhinje pojavila se ogromna pseća njuška i razlila se priljubivši se o prozor. A dva su ogromna oka gladno gledala u naše tanjure. Moja supruga više nije mogla izdržati. Skupila je sve što je mislila da pas jede otvorila vrata kuhinje i dala «zvijeri» da jede uz komentar: «Sam Bog zna koliko dugo ovaj pas nije jeo.» Kasnije je priznala da ju je bilo jako strah ne će li je «zvijer» ugristi.

To je bio prvi «koban» potez, a uskoro je slijedio i drugi. Bokserica je potom uredno dolazila za vrijeme našega ručka po svoj dio. Počeli smo kupovati iznutrice i slične mesne prerađevine za našega upornog popodnevnog gosta.

Kako je bio mjesec studeni vani je odjednom jako zahladilo, bilo je oko minus 15. Bokserica se držala naše kuće i drhtala od hladnoće. E, sada ja više nisam mogao izdržati. Otvorio sam vrata i pozvao «zvijer» u kuhinju na toplo. Ušla je bez oklijevanja i nije nas pojela.

Čak što više, pokazivala je znakove zahvalnosti i veselo mahalo onime što joj je od repa ostalo. Sad je bio problem što s psinom kad sutra odemo na posao. Na minus 15 nismo je mogli izbaciti i tako smo je ostavili u kući. Kad smo se vratili sve je bilo u redu. Beštija je znala kućni red.

Znalci su nam rekli da je to vrijedan rasni pas i sigurno ga netko traži. Tada smo naivno mislili da se tako vrijedan pas samo izgubio, pa smo nekoliko puta davali oglas u novine ne bi li se javio vlasnik. Bez uspjeha. Pokušali smo u Kinološkom savezu i odveli je jednu večer na sastanak sekcije boksera. Tamo su joj se svi divili, ali nitko nije znao čija bi mogla biti. Znalci su procijenili njezinu starost na dvije do tri godine.

E, lijepu smo si kašu skuhali. Dama je ostala kod nas. Naša kćer dala joj je ime Aska. I to je bio naš prvi pas. Prvi pas koji nas je posvojio.

Aska je ubrzo postala naša miljenica. Po svemu sudeći živjela je u kući. Bila je vrlo "pristojna" i pametna. Izgleda da je i neku školu prošla, jer slušala je i shvaćala svaku naredbu. Za koju smo mi mislili da bi psi trebali razumjeti. Supruga bi je hranila, ja bih je šetao po šumi. Bila je jako privržena iako nije bila naša, a bila je već odrasla kad je došla. I bez «lajne» hodala je tik uz koljeno. Jedino u šumi bi pravila krugove i pretraživala okolno grmlje. Odazvala bi se na svaki poziv, kao da smo je mi odgajali. A tada nismo znali ni kako se to radi.

 

aska3_300.jpg

        No, ne lezi vraže. Nakon nekog vremena beštija se počela debljati, pa smo u prvi čas pomislili da je supruga preobilno hrani. Ali, jok. Gospođa je bila u blagoslovljenom stanju. Sada su tek počeli problemi. Treba osigurati toplu prostoriju za uspješan porod, a mi smo u još nedovršenoj kući. U budućem dnevnom boravku improvizirali smo neku vrstu velikog šatora. U šator smo smjestili uljnu peć tako da je Aski bilo ugodno toplo. Nabavili smo kinološki priručnik i na temelju uputa u priručniku sastavio sam kutiju za porod.

 

aska4_300.jpg

I, za neko vrijeme Aska nas je obradovala sa šest malih psića, koji su doduše sličili na boksere ali to sigurno nisu bili. Bar ne čistokrvni.  A beštija nije htjela reći s kim je zgriješila i tko im je tata. 

Nismo imali srca utopiti ih kako su nam savjetovali i kako se ovdje u okolici radilo s neželjenim psićima. Pazili smo ih jednako kao i Aska. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati ih kako napreduju i razvijaju se. Kolikogod je to bilo lijepo iskustvo, postajali smo sve nervozniji. Kako udomiti šest falšnih boksera? Doduše, slatkih i medenih, ali ipak falšnih. I bez papira.

 

aska6_300.jpg

Ipak, sve smo ih dobro udomili. Uposlili smo svu familiju, bližu i dalju, prijatelje, znance i koga sve ne. S dečkima je bilo lakše. Herkul i Hektor otišli su odmah. S curicama je bilo malo teže, ali i njih smo dobro udomili, iako su bile bez papira i falšne. 

Prigodom udomljavanja prvi sam se puta susreo s nečim što ni danas ne razumijem. Kako sam svima i svakom nudio prekrasne psiće, i u uredu naravno, došla mi je s gornjega kata mlada gospođa s ponudom da udomi psića. Po njezinu bilo je svejedno je li psić dečko ili curica, pa sam pitao što će s psićem. Odgovor me zaprepastio. A glasio je približno ovako: «Mi ovih dana idemo na more, pa da se djeca imaju čime igrati. A kad završi odmor ostavit ćemo ga. Snaći će se on.» Mislim da odmah pogađate. Ta gospođa nije od nas dobila psića.

Aska nas je jednostavno posvojila i osvojila. Bila je izuzetan pas. Poslušna i privržena svim ukućanima. Taman pas za početnike. «Zvijer»za koju su nam pričali da kad jednom zagrize više ne može pustiti i svašta još. Naročito je voljela šetnje šumom, trčati za štapom i natezati me za rukav. Kad bismo se igrali skakala je na mene i hvatala za rukav vjetrovke. Teško je povjerovati, ali nikada me pri tom nije ugrizla. Ni slučajno. Čim bi osjetila da je moja ruka u rukavu popustila bi i uhvatila onaj prazni dio rukava. I njime bi tresla lijevo desno. 

Naša ju je kćer rado šetala, jer se uvijek držala uz koljeno i plašila je prolaznike.  Kad bi netko dolazio ususret za svaki bi slučaj prešao na drugu stranu ulice. A ona je bila takva da smo joj mogli kost izvaditi iz usta. Nikada nikog nije napala niti pokazivala ikakve znakove agresivnosti. A mnogi boksere smatraju opasnim psima. I ne samo boksere.



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com