Make your own free website on Tripod.com

AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

Priča o Šljivi

ili kako me je skoro šlag strefil

 

Ova beštijica, o kojoj će u ovoj priči biti riječi, doduše nije postala naš kućni ljubimac. A mogla je.

Ocijenili smo da je događaj sa Šljivom prst sudbine. I da nam je pas u kući neizbježan.

Nakon što nam je Aska uginula bili smo jako tužni. Bili smo toliko vezani za nju da jednostavno nismo mogli zamisliti nekog drugog psa u kući umjesto nje. Moj brat, bratići i prijatelji i svi oni koji imaju u kući po neku životinju savjetovali su nam da što prije nabavimo drugoga psa. Tako ćemo lakše prežaliti Asku. Ali mi smo mislili drugačije. Sve do događaja koji ću vam sada ispričati.

 

Jednog popodneva kad sam s posla došao kući i otvorio kućna vrata skoro me je šlag strefil.

Iz kuće je izletio pas. Ali ne bilo kakav. Izletio je bokser, točnije bokserica. I počela je skakati oko mene i umiljavati se. Točno kako je to radila Aska. Ja sam u prvi čas i pomislio da je to Aska. I da sam sanjao ružan san u kome je Aska uginula. Ali nije bio san i to nije bila Aska nego Šljiva. Mi smo je nazvali Šljiva jer je oko lijevog oka imala crnu flekicu. Kao da joj je netko nabio šljivu, kak' se to obično veli. I, stvarno se zvala Šljiva. To smo saznali istoga dana.

Iza Šljive iz kuće se pojavila nasmijana moja supruga i ispričala mi kako se Šljiva našla kod nas.

Pri povratku kući u jednoj mirnoj ulici supruga je morala zaustaviti auto. Nasred ceste sjedio je pas, bokser, točnije bokserica. Bokserica je mirno sjedila s namjerom da zaustavi moju suprugu. Uspješno. Supruga je zaustavila auto, izišla i upitala boksericu: «Kaj delaš tu na cesti, hoćeš da te neko zgazi?» Bokserica nije ništa odgovorila. Jednostavno se digla s ceste i uskočila u auto. Sjela je na stražnje sjedalo. I to desno. Kao da je uvažena osoba. U najmanju ruku ministar. A tako se je i postavila. Uspravno s uzdignutom glavom i kao da kaže svom šoferu: «Hajde! Što čekaš? Vozi me doma!»  Inače je moja supruga bliska s psima i odmah je shvatila što joj Šljive govori. Samo je bilo pitanje gdje je Šljiva doma. To Šljiva mojoj supruzi nije rekla.

I tako su se njih dvije dovezle doma. Ali k nama, a ne k Šljivi.

Kad se supruga pred našom kućom zaustavila i otvorila vrata od auta, Šljiva je lijepo izišla i uputila se ravno pred kućna vrata. Mirno je čekala da supruga uveze auto u garažu i otvori kućna vrata.

I još je jedna predstava počela.

Šljiva je počela obilaziti sve prostorije u kući. Svaku je temeljito pregledala i pronjuškala. Ako bi vrata bila zatvorena, sjela je pred njih i čekala da ih supruga otvori. Kad je pregledala cijelu kuću, zadovoljna obavljenim uvidom, izišla je na dvorište i odmah počela praviti red. Lajala bi na svakoga tko bi prošao ulicom. U slobodnom prijevodu: «Ovo je sada moj dom. Ne prilazite jer tu ja čuvam.»

Za razliku od mnogih drugih pasa koji su nas kasnije pokušavali usvojiti, Šljivin pravi dom našli smo još isti dan. Zahvaljujući šljivi na oku. Odvezli smo se sa Šljivom u onu ulicu gdje je autostopirala. Djeca, koja su se tamo igrala, odmah su se sjetila boksera sa šljivom na oku, pa su nam pokazali odakle je došla. I tako smo korak po korak došli čak do južnog naselja i na ulici zatekli Šljivinu gazdaricu kako je traži. Odmah smo znali da je to ona. Imala je u ruci «lajnu» i vikala «Šljiva! Šljiva!» 

Gazdarica je bila jako sretna što je našla Šljivu. I Šljiva se veselila svojoj gazdarici. A mi smo prešutjeli da se Šljiva kod nas vrlo brzo udomaćila. Da gazdarici ne pokvarimo veselje.

 

Dalje



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com