Make your own free website on Tripod.com

AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

Aska je uvrijeđena

 

Dogodilo se to onoga ljeta nakon što smo sretno udomili svih šest Askinih psića. Ja sam kao i obično, po dolasku s posla, poveo Asku u šumu na redovitu šetnju. Ne znam kako se to dogodilo, ali taj je dan Aska, umjesto lijevo kao obično, skrenula desno. Izgleda da su je tragovi lisica, koje imaju jazbinu nekih pedesetak metara od naše kuće, skrenuli s uobičajenog puta. Njuškala je oko svakog grma i mi smo se popeli visoko u šumu. Tamo gdje još nismo bili. Na vrhu brijega Aska je stala i čekala me. Kao da je pitala: «Kamo dalje. Idemo doma ili smijem li još malo njuškati?» Odobrio sam Askinu želju za istraživanjem i mi smo krenuli prema sjeveru. I tako smo nakon nekog vremena izbili na cestu sjevernije od naše kuće, tamo gdje obično nismo bili. Kako smo već poduže šetali, pozvao sam Asku i mi smo se uputili uz ulicu prema našoj kući.

Nadomak kuće, ispred jedne novogradnje, bio je parkiran auto. Ispred auta stajali su jedan stariji i jedan mlađi gospodin i upravo su se spremali ući u auto i otići. Mlađi nas je gospodin prvi spazio. Pogledao je Asku i rekao: «Tata, gledaj ovo je onaj naš pas». Stariji se gospodin okrenuo, pogledao Asku i rekao: «Gle, zbilja». Meni kao da se svijet počeo rušiti. Sada će vlasnici tražiti da im vratim Asku i već sam smišljao kako da im tu namjeru osujetim. Kako je napad najbolja obrana, ja sam odmah ispalio rafal optužbi, kako su mogli izgubiti takvoga psa, gdje su bili do sada a mi smo davali brojne oglase na sve strane, zašto je nisu tražili kad stanuju tako blizu, i svašta još. Ali, sada već bivši vlasnici Aske nisu se mnogo uzbuđivali. Stariji gospodin, tj. tata onoga mlađega, posve mi je prijateljski objasnio da oni ne stanuju u ovoj kući nego dvadesetak kilometara dalje. A ovo da je kuća njegova brata koju on povremeno obilazi. Tako je bilo i tada kada je izgubio Asku. Dok je on obilazio kuću, pustio je Asku da se prošeće. Kad je završio pregledom Aske nije bilo, a njemu se žurilo. I, odvezao se. Dodao je pritom: »Ne brinite se kuja je prava bokserica. Iz šampionskog je legla. Mi već imamo novu». Rekao je to tako smireno i nekako hladno kao da je pas nekakva stvar koju se, kada dotraje ili se izgubi, jednostavno zamijeni novom.

Toliko o Askinom bivšem gazdi.

Zanimljivije je, međutim, kako se za to vrijeme ponašala Aska. Ona bi obično, kad bih ja stao na ulici da s nekim porazgovaram, sjela uz mene i čekala odobrenje da se pozdravi ili upozna s onima s kime bih ja razgovarao. Aska bi tada pošnjofala onoga s kime bih ja razgovarao, a malo bi se i umiljavala radi boljeg upoznavanja.

Međutim toga dana nije bilo tako. Aska je mirno prošla pokraj obadvojice svojih bivših gazda. Čak je i glavu malo okrenula na suprotnu stranu. Produžila je još desetak metara, sjela na cestu, okrenula leđa svojim bivšim vlasnicima i čekala. Očito je, da je htjela pokazati što misli o svojim bivšim vlasnicima i kako je uvrijeđena što su je ostavili i nisu došli po nju.

Ja sam brzo završio razgovor i krenuo. Kad sam došao do Aske, ona je skočila i veselo potrčala prema našoj kući.

 

 

Asku smo imali dugo, ili bolje reći ona je imala nas. Sve dok nije uginula od bolesti srca.

 

I evo odgovora. Kad bismo birali psa bokser bi sigurno bio među pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo ženku. Po uzoru na Asku.

 

Ali, naš pokušaj izbora bio je malo drugačiji. Pročitajte u pričama koje slijede.

Dalje



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com