Priča o Šušku

Aždaje i vitezovi

Iz priče o Gricku već znate kako nam se u špajzu uselio miš i u njoj se ponašao kao da je njegova. A, kako je špajza isključivo gazdaričina, miša je trebalo uloviti. Znamo također da je Gricko na tom planu odbio bilo kakvu suradnju. Pa sam se s mišem morao obračunati ja.

Mene osobno jedan mali mišić u špajzi uopće nije smetao. Čak što više, bilo mi je simpatično imati i takvoga kućnog ljubimca. Ali moja supruga u odnosu na miševe ima potpuno suprotno mišljenje. I, nisam imao izbora. Trebao sam se obračunati s mišem.

Prvo sam dobro pregledao teren okršaja. Prvi pregled bio je jako povoljan. Sušenih kobasica nema, nema ni špeka, nema sušenih rebarca, nema šunke, pa ni pršuta nema. Sve ostalo uredno je posloženo na polici. I dobro zatvoreno, bilo u limenkama, plastičnim posudama ili staklenkama. I gazdaričin ponos, pekmez je bio u staklenkama. Sve je dakle bilo dobro zatvoreno i nedostupno našemu neželjenom gostu. To me je malo umirilo i već sam se poveselio da će moj kućni ljubimac ostati u kući. Ovaj u špajzi. I samo moj kućni ljubimac. Gazdaričin nikako.

Nakon onih nekoliko uspješnih Grickovih lovova i serije miševa koje bi poredao ispred kućnih vrata moja se supruga malo primirila. Privremeno. I nije više svakodnevno pitala: «Kad ćeš se riješiti onoga miša?»

A moj se novi ljubimac izgleda udobno smjestio u špajzi. Kad bih navečer dulje radio čuo bih ga kako šuška među starim novinama u špajzi. I bilo mi je ugodno čuti ga. Dobio je i ime. Šuško.

I sve bi bilo u redu da se Šuško nije previše ohrabrio.

Jednog  jutra, bila je to subota, toga se sjećam k'o danas, moja je supruga izletjela iz špajze k'o furija. Isto onako kao kad je prvi puta otkrila da imamo miša. Ali ovaj puta njezina je srdžba bilo nemjerljiva.

«Dođi da ti nešto pokažem!» - siktala je. U špajzi je naoko sve bilo na svojem mjestu. Ali ipak nije sve bilo kako bi trebalo biti. To mi je supruga pokazala. Celofan na svakoj od staklenki s pekmezom bio je malo nagrižen. Tek toliko da unutra može ući zrak. Šuško nije mogao ući. On je samo htio probati kakav je pekmez. Ali je zato ušla plijesan. Ne doduše u sve staklenke, ali na površini pekmeza u nekima već su se vidjele male bijele flekice. I to je moju suprugu dovelo gotovo do bjesnila. Iz očiju su joj frcale iskre. Čak mi se činilo da joj iz usta suklja plamen, a iz nosnica i ušiju dim.

I odmah mi je bilo jasno da su priče vitezova iz prošlosti o aždajama i zmajevima istinite. Samo malo preuveličane. Te aždaje kojima iz očiju frcaju iskre i koje bljuju plamen i dim nisu bile ništa drugo do li njihove gazdarice kad bi im miševi upropastili pekmez. A vitezovi bi to ignorirali.

«Da si odmah uhvatio toga miša, ili ….  « - nalog je bio jasan i odrješit. Naročito me zabrinulo ono «ili ….». Moglo je značiti svašta, a najgore bi bilo da zimus ne ću jesti domaće kolače. One s pekmezom od marelica.

Moja se supruga odmah prihvatila prekuhavanja onoga pekmeza. Ja sam u međuvremenu tražio oružje kojim bih se obračunao s mišem. Budući da tako nešto u kući nismo imali, otputio sam se do najbliže željezarije po mišolovku. Ali, tamo su imali samo one s federom. Objasnili su mi da su to najbolje. Iz uvoza. I trenutno ubiju miša. Ali ja nisam htio ubiti miša. Htio sam ga samo izbaciti iz naše špajze. Točnije to je htjela moja supruga, a ja sam kao dobro odgojen i poslušan pas, ovaj suprug, to morao izvršiti. I u drugoj željezariji su mi ponudili iste onakve kvalitetne uvozne mišolovke koje miša sigurno ubiju. Kad sam prodavaču objasnio da želim mišolovku pletenu od žice s malim otvorom kroz koji miš uđe i onda više ne može izaći, gotovo se nasmijao. «Dragi gospon» - rekao je: «pa takve mišolovke više nitko ne izrađuje». Već sam htio otići kad se on dosjetio: «Gospon, probajte na sajmištu. Možda to netko nudi među starom kramom.»

Tako sam se otputio na sajmište. Sva sreća da se to dogodilo u subotu kada je kod nas sajmeni dan.

I, našao sam. Čak ni ne među starom kramom. Kupio sam mišolovku novu novcatu. Ispod čekića. Pravi ručni rad. Malo umjetničko djelo. Od jednoga čiče iz obližnjeg sela koji još uvijek izrađuje baš takve mišolovke. Koje ne ubijaju miševe.

Dalje je bilo lako. Usput sam u mesnici kupio malo špeka. I zadovoljan stigao kući. Odmah sam u mišolovku stavio onaj špek kako mamac i mišolovku postavio u špajzu. Sada je trebalo samo čekati.

        Što je bilo dalje čitajte u idućoj priči.