Priča o Marini

ili iznenađenja su svuda oko nas

 

Ne znam tko je bila Marina. Ali o njoj je netko spjevao pjesmu. A tu je pjesmu pjevao Claudio Villa u San Remu tamo daleke 1950 i neke. Pjesma je imala vrlo pjevni pripjev: «Marina! Marina! Marina!» I taj je pripjev bilo vrlo lako naučiti. I baš taj pripjev povod je za ovu priču.

Dakle, te 1950 i neke, mislim da je to bila 1957, ako me sjećanje ne vara, na festivalu je u San Remu Caludio Villa otpjevao jednu lijepu pjesmu pod nazivom «Marina». Čak mi se čini da je i pobijedio s tom pjesmom.

To i nije toliko važno za ovo što ću vam ispričati  koliko je važno to da je to u nas bila nevjerojatno popularna pjesma. U ono vrijeme. Marinu su pjevali, Marinu su svirali, Marinu su fućkali, s Marinom se plesalo, s Marinom se ustajalo, s Marinom se polazilo na spavanje. Ukratko, Marina je treštala iz svih mogućih zvučnika, radioaparata, gramofona, pjevali su je svi tadašnji pjevači zabavne glazbe, a pripjev: «Marina! Marina! Marina!» mnogi su koristili kao signal za dozivanje i pozivanje.

Tako smo moji prijatelji i ja taj pripjev koristili kao naš signal. Jer, lako su ga fućkali i oni koji baš i nisu imali sluha. Jednostavno nije bilo moguće, da taj pripjev ne nauče.

Jednog ranog jutra, još prije doručka, baš kad sam hranio Pikicu, začujem kroz prozor zvižduk: «Marina! Marina! Marina!»

«Što li se to nekome od mojih prijatelja dogodilo da je tako uranio» - bilo je prvo što sam pomislio, kad sam polazio prema prozoru.

Ali, ispod prozora nije bilo nikoga. Bilo je očito da me neki moj prijatelj ranoranilac zafrkava, pa se ne će pokazati. Za svaki sam slučaj još jednom pogledao lijevo i desno i vratio se Pikici.

No, za nekoliko minuta ponovno je netko fućkao: «Marina! Marina! Marina!» Ponovno sam otišao do prozora, ali dok sam ja stigao do prozora, moj se prijatelj ranoranilac dobro sakrio.

«E, ne ćeš više» - pomislio sam. Sada sam se ja sakrio odmah uz prozor i čekao.

Nisam trebao dugo čekati, kad li je moj prijatelj ponovno zafućkao: «Marina! Marina! Marina!». Oprezno sam provirio kroz prozor, ali na ulici nije bilo nikoga. A, fućkanje se čulo i dalje. Ali ne dolje s ulice, nego iznad moje glave. Pogledao sam uvis i nisam mogao vjerovati svojim očima i ušima. Na najvišoj grani obližnjega drveta sjedio je i fućkao Marinu, ali ne neki od mojih prijatelja bez sluha, ako ste to pomislili. Tamo je, doduše, sjedio moj prijatelj, ali ne iz društva, nego naš prozorski ljubimac – kos.

I fućkao, da je sve orilo: «Marina! Marina! Marina!»

 

Nije mi znano kako su na taj njegov ljubavni zov reagirale kosice, ali naš nas je prozorski ljubimac još prilično dugo, ranom zorom, budio pripjevom pjesme pobjednice s festivala talijanske kancone.