Borba za opstanak

 

Grickovo seljenje u mali grad pokazat će jesu li mačke vezane za kuću kako se priča ili za ljude s kojima je odrastao. Vrijedi li to «pravilo» za sve mačke ili samo za neke. Ovaj test s Grickom to će pokazati. Barem za Gricka.

Prvo smo obavili nužne pripreme za Grickovo putovanje mali grad. Nabavili smo veliku košaru za plac. Na toj sam košari napravio poklopac od mreže da Gricko može vidjeti što se oko njega događa za vrijeme puta. Ženski dio familije pobrinuo se da Gricku u košari bude udobno. Dobio je ne samo jedan već dva jastuka. Susjede smo zamolili da se pobrinu za Gricka bude li se on vratio u «svoju» kuću, te da nam odmah jave kad se on vrati.

I krenuli smo. Putovanje je trajalo nešto manje od sat vremena. Pitali smo se koliko li će Gricku trebati za taj isti put odluči li se vratiti na svoj brijeg pokraj velikoga grada? I hoće li pogoditi pravi put?

Po dolasku u novi dom Gricka smo pustili iz košare tek pošto smo zatvorili ulazna vrata i sve prozore. Da ne bi odmah utekao. I nije.

Prvo se dobro protegnuo i odmah uputio u izviđanje. Nije baš bio dobro raspoložen. Samo je prolazio iz prostorije u prostoriju, puhao i bijesno švigao repom. I mrmljao pritom: «U kakvu ste me to ruševinu dovukli!» A nije bila ruševina, nego još nedovršena kuća. Mi smo u međuvremenu pospremali stvari.

Nakon nekog vremena odlučili smo otvoriti kućna vrata da vidimo što će se dogoditi. Ne može biti stalno zatvoren u kući, a možda mora obaviti i neke prirodne potrebe. Bolje da to uradi vani nego u kući. Izišao je kroz vrata, bolje reći provirio i odmah se vratio. Puhao je i dalje i bijesno švigao repom. I, brundao pri tom sebi u brk: «Kakva je to travuljina vani, sam drač. Kako ću tu živjeti? Ovi moji su sasvim poludjeli. Ruševina i drač. Frrrr.»

Naš prvi dojam bio je dobar. Nije odmah zbrisao. Odlučili smo ostaviti prozor u prizemlju pritvoren. Kako smo to činili tamo gdje smo prije stanovali. Postavili smo zdjelicu s hranom i posudicu s vodom blizu prozora. I čekali što će se dogoditi.

Prvu noć uopće nije izlazio, što je u svom prijašnjem domu činio redovno. Drugo jutro uputio se u izviđanje u neposrednu okolicu. No ona za njega nije bila nimalo prijateljska. S jedne strane šuma. Njemu nešto posve nepoznato. S druge strane livada s gustom i visokom travom. S donje strane kuće cesta posuta šljunkom. Tu i tamo nešto blata. A on gradski kicoš naučen na asfalt. Vidjelo se da upravo s gađenjem korača po tlu. I nakon svakog koraka otresa šape.

Ali to nije bilo sve. Na teren oko kuće, bliži i dalji, čak i na naše dvorište, pravo su polagali domaći mačori. Pravi razbojnici. I vrlo neprijateljski raspoloženi prema Gricku. Naročito goropadan bio je jedan ogroman žuto-prugasti mačor. Taj je Gricka tražio i na našoj terasi, penjao se na krov i kroz krovni prozor gledao u sobu gdje smo tada obitavali. I izazivao Gricka.

Gricko je neko vrijeme trpio poniženje da se skriva u kući, a onda mu je dojadilo. Počeo je noću izlaziti. Kao na brijegu pokraj velikoga grada. Želio je sačuvati svoj ponos. Drugog izlaza nije imao. Trebao se izboriti za svoj prostor. I svoje mjesto među domaćim mačorima. Ujutro je dolazio sav krvav od bitaka koje je vodio s 'ko zna koliko domaćih razbojnika. Cijeli je dan lizao rane, ali uvečer je ponovno izlazio. I ponovno lizao rane. I ponovno izlazio. Sve dok nije ovim provincijskim mačorima pokazao da i gradski kicoš nije «mačji kašalj». Čak što više. Mačori nam više nisu šetali oko kuće i naše dvorište zaobilazili su u velikom luku. I Gricko ujutro više nije dolazio krvav. Domaći bi se razbojnici mudro i dostojanstveno povlačili čim bi ga vidjeli ili samo osjetili njegovo prisustvo.

Što je najvažnije Gricko nije pobjegao natrag na svoj brijeg pokraj velikoga grada, «svojoj» kući, svojem mačorskom društvu, macama kojima je u gradu hofirao. Ostao je s nama i naš novi dom prihvatio kao svoj. I čuvao je svoj novi dom i novi prostor od domaćih razbojnika. Čak što više neprekidno je povećavao «svoj» prostor i odlazio sve dalje i dalje. Vidjeli su ga čak kod autobusnog kolodvora, a to je oko kilometar od naše kuće.

Nastavio je s noćnim izlascima, ali sada se više nije morao dokazivati. I po svemu sudeći posvetio se ljepšem spolu. Lijepim macama. Kojima je izgleda imponirao svojim gradskim manirama. I izgledom. Za razliku od domaćih mačora, koji su svi bili manje-više slični: tigrasti i žuto-prugasti. Gricko je u bližoj, a možda i daljoj okolici bio jedini crni mačak s bijelim pjegama. A možda i zato što je pokazao da je jači i od najjačeg domaćeg mačora, onoga žuto-prugastog. Vrag bi ga znao. Mice-mace nam to nisu došle reći.

Dakle, priče da se mačke vežu za kuću a ne za čovjeka izgleda nisu točne. A možda je Gricko izuzetak. 'ko zna.

O Gricku ima još. Neka to bude slijedeća priča.