Make your own free website on Tripod.com

AZIL

Home
Predgovor
Prica o Aski
Aska je uvrijedjena
Prica o Sljivi
Prica o Darku
Darkove setnje
Darkovo sesto osjetilo
Prica o Bubi
Prica o Arniju
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Dva psa i dvije kosti
Buba postaje poduzetna
A gdje je aufpuc
Pristojno ponasanje
Kucni red
Iznenadjenje
Tko od koga uci
Zajedno su jaci
Bubino lukavstvo
Staro ili novo pitanje je sad
Arnijevo sesto osjetilo
Arnijeve umjetnicke sklonosti
Jutarnje budjenje
Dvostruki Arni
Kako je Arni postao kavalir
Problemi s dvije hranilice
Ne guraj glavu kamo ne treba
Arnijeva nova igra
Provalnik pred vratima
Prica o Fidi
Sto to Fido smisljeno radi
Kako je Fido pronasao Puficu
Zasto gazdarica vise ne dolazi po Fidu
Fidina mudrolija
Prica o Larisimi
Iznenadjenja u obitelji Velikog
Prica o Rusi
Rusa putuje kuci
Prica o Igici
Prica o Amonu
Prica o Gricku
Borba za opstanak
Gricko lovi miseve
Visoka cijena za nocni zivot
Prica o Susku
Moj prvi ulov
Kako sam se konacno obracunao s misem
Prica o Bjelku i Bjelkici
Sramezljivi misevi
Zadovoljstina
Katastrofa i sudnji dan
Prica o Pikici
Prica o Marini
Prica o Koki
Prica o Nansi
Arni iluzionist

Priča o Darku

ili kako smo pokušali izabrati psa

 

Nakon što nam je uginula Aska, odlučili smo nabaviti psa. Jasno, izabrali smo boksera i od nekog divljeg uzgajivača kupili štenca, malu ženkicu. Doduše bez papira, ali zato jeftino. No, to se pokazalo kobnim. Uzgajivački gad nije cijepio psa, a to nam nije rekao. I nakon nekog vremena Mala Aska, kako smo je prozvali, počela je pobolijevati. Obišli smo mnogo veterinara, ali nitko nije mogao otkriti od čega boluje. Dok jadna nije uginula. Na Veterinarskom fakultetu su napravili obdukciju ili kako se to već zove i ustanovili da je uginula od štenečaka.

Pouka. Nikada ne kupujte psa od divljih uzgajivača, pa makar i jeftino. Ako želite rasnog psa bolje je platiti punu cijenu.

Sada smo odlučili kupiti psa isključivo od poznatih i provjerenih uzgajivača. Pa koštalo koliko koštalo. Raspitivali smo se  o uzgajivačima boksera, ali i drugih pasa. Ja sam tada od mojeg dobrog prijatelja čuo za izuzetno dobre osobine tornjaka, ali do štenaca je bilo teško doći. Osim toga tada se o toj pasmini malo znalo, a priče su bile različite. Neke čak i obeshrabrujuće.

Možda bismo preko mog prijatelja i došli do kakvog štenca tornjaka da moja supruga u međuvremenu nije otišla frizerki na novu frizuru. A susjed te frizerke bavi se uzgojem pasa. Rottweilera. I njemu se upravo okotila rottweilerica. Tako je  moja supruga zajedno s novom frizurom došla kući s novom idejom. Da kupimo maloga rottweilera. Razlog jasan i jednostavan: «Malci su medeni». K tome uzgajivač tvrdi da su to miroljubivi i dobri psi. Našoj se kćeri ideja odmah svidjela jer je to krupan pas, kao što je bila i naša Aska. Osim toga pas koji «ima srčeko na guzici ne može biti zločest».

 Sigurno je svima poznato da su ti psi posve crni s malom flekicom na stražnjici koja zaista liči na srce. Još kad smo u kinološkom priručniku pročitali da je rottweiler «smiren i staložen pas» odluka je pala: kupujemo maloga «rotića».

Supruga je dogovorila posjet uzgajivaču da prvi odaberemo štenca. I došli smo.

Ali da, kako u onoj zaigranoj skupini malih crnih loptica odabrati pravu? I opet je životinja odabrala nas. Jedna mala loptica bila je znatiželjnija od ostalih, odvojila se iz zaigrane skupine i došla do nas. Prednjim je šapama obgrlila moju nogu i popiškila mi se po cipeli. I nije teško pogoditi. Tu smo lopticu izabrali. Jednoglasno.

Tek smo tada saznali da je dečko i naša ga je kćer odmah krstila, kao što je on krstio moju cipelu.

Dobio je ime Dark.

Nakon nekoliko mjeseci, kad je psić sazrio za dolazak u novi dom, uzgajivač nam ga je doveo. Zajedno sa svim papirima. Pravim. I tada smo saznali da mu je «tata pravi šampion s puno pehara», plemeniti čak, «von Franco» ili tako nekako.

Kad je odrastao pokazalo se da je to zaista dobroćudan pas, smiren i staložen. Baš kako je pisalo u priručniku. Bio je prava beba i prava kukavica. Kad bi vani grmilo i sijevalo zavlačio bi se u najskrovitije kutke kuće i drhtao od straha. Još je gore bilo za Božić kad bi vani praštale petarde i rakete. Tada je bio posve izbezumljen.

Za razliku od Aske koja je voljela trčati za letvicom i nacukavati me za rukav, Dark se jako volio hrvati. «Navalio» bi na mene, «oborio» me na pod i tada bismo se hrvali. Pri tom je strahovito režao i puštao tako strašne glasove da bi neupućeni mislili da će me pojesti zajedno s papučama.  Ali od toga ništa. Nikad, baš nikad, nije zagrizao tako da bi me zaboljelo, a kamoli da bi me povrijedio. Sve je to bila igra u kojoj je uživao, a i ja sam mu malkice pripomagao.

Jako je volio goste. Svako tko bi nam došao u goste morao bi proći njegovu proceduru upoznavanja, prihvata i pozdrava. Digao bi se na stražnje noge a prednje bi svakom gostu stavio na ramena i nježno ga dodirnuo njuškom u čelo. Neki to nisu voljeli, pa smo te tri godine, koliko smo imali Darka, imali manje gostiju. Ali, nije nam bilo krivo. Uglavnom su nas tada izbjegavali oni koji ne vole životinje.

 

Jesmo li loše izabrali? Ne mislim na frizuru supruge nego na psa.

 

O Darku ima još. U slijedećoj pričici.

 

Dalje



Copyright: © Borko Boranic - Tiberije
tiberije (at) gmail.com